Kao djevojčica vjerovala je da sva ostala djeca imaju savršene porodice, živote, bezuslovnu ljubav i miran san.
“Svako ko je odrastao blizu ovisnika o alkoholu poznaje taj haos, strah, ljutnju, tajnovitost, bol i izolaciju. Budući da su sva ostala djeca imala savršene živote, ja sam mislila da su problemi kod kuće postojali zbog mene i osjećala sam se kao nakaza”, ispričala je Suzen za magazin “Love What Matters”.
Kuću Suzenine porodice okruživala je šuma, a u blizini nije bilo komšija. No, jedan potpuno novi svijet joj se otvorio u drugom razredu kada ju je njena najbolja prijateljica Sjuzen (Susan) odvela na farmu “Hilsajd” (“Hillside”) u Šejvrtaunu, Pensilvaniji. Godine su im prolazile u trčkaranju po zelenim pašnjacima prepunim maslačaka, istraživanju potočića i obilaženju životinja. Na toj farmi su uzgajane krave, ovce, patke i svinje.
“Na farmi ‘Hilsajd’ sam se osjećala živo, prihvaćeno i sigurno, To mjesto je postalo moje utočište i dio moje duše. I nije to bilo samo mjesto, već i osjećaj. Posjećivala sam tu farmu i kada sam odrasla”, izjavila je Suzen.
No, njenim odrastanjem nije došao kraj toj priči. Naprotiv , “Hilsajd” je 2005. godine postala obrazovna mliječna farma. Pet godina kasnije Suzen je dobila priliku da radi kao direktorica za razvoj i marketing u svom nekadašnjem utočištu.
Prema njenim riječima, farma “Hilsajd” je stvorena sa ciljem da ljude nauče više o održivom načinu životu koji obuhvata okruženje, hranu, poljoprivredu, duhovno i emotivno zdravlje, porodicu i još mnogo toga.
“Na osnovu mog iskustva iz djetinjstva htjela sam da pronađem način na koji bi farma mogla pomoći i drugoj djeci koja pate. Razgovarala sam sa izvršnim direktorom ‘ Hilsajda’ i odlučili smo da pokušamo da napravimo jednosedmični kamp za tugu. Sarađivali smo s lokalnim bolnicama iz kojih su nam obećali da će obezbjediti edukativne aktivnosti u vezi sa dječijom tugom”, objasnila je Suzen.
Rečeno – učinjeno. Godine 2014. pokrenut je prvi kamp za dječiju tugu na ovoj farmi. Njegova vrata su bila otvorena za djecu od šest do 12 godina koja su izgubila člana porodice zbog bolesti, nesreće, ubistva ili samoubistva.
Mnogi mali kamperi su prvih dana bili nervozni zbog rastanka sa roditeljima ili starateljima. Edukativna direktorica Lindzi (Lindsey) dočekuje svako dijete toplim osmijehom. Kada mališani upoznaju savjetnike u kampu i vide sve životinje na farmi, tada počnu polako da se opuštaju.
“Najljepše od svega mi je kad vidim sjaj u dječijim očima kad ugledaju naše četvoronožne terapeute. Mnoga djeca nikad ranije nisu vidjela životinje izbliza. Mi ih ohrabrujemo da provode vrijeme s njima i da brinu o životinjama”, objasnila je Suzen.
Do kraja prvog dana mališani otvoreno pričaju o svojim iskustvima. Kako sedmica odmiče, tako oni sve više razgovaraju jedni s drugima te sa savjetnicima. Neka djeca pričaju o voljenoj osobi koja je umrla ili o životu koji su ostavili iza sebe. Drugi govore koje igre bi voljeli da igraju, treći o kućnim ljubimcima koje su ostavili kada su otišli u hraniteljsku porodicu. Sve to pokazuje da su shvatili da nisu sami.
Jedna od najpopularnijih aktivnosti na farmi je čitanje životinjama. Neki mališani nisu baš sigurni u to kako čitaju, ali ih životinje nikad ne osuđuju već ih strpljivo slušaju i, kako Suzen kaže, izgleda da uživaju u interakciji.
“Jedna djevojčica je bila smještena u hraniteljsku porodicu nakon što joj je majka ubijena. Na farmi ‘Hilsajd’ je po prvi put u životu pila čokoladno mlijeko. Svima nam je bilo drago kada je rekla da je farma ‘Hilsajd’ njeno srećno mjesto”, ispričala je Suzen.
Sva djeca u kampu za tugu na ovoj farmi su pretrpjela ogromne gubitke i njihovi životi nisu isti kao što su bili prije. Suzen ističe da se svi na farmi “Hilsajd” trude da malim kamperima obezbijede vještine i iskustva koji će im pomoći u teškim vremenima.
“Želimo im pomoći da shvate da je u redu to što osjećaju. Takođe pokušavamo da im pomognemo da se osjećaju prijatno zbog toga što se opet zabavljaju i smiju”, objasnila je Suzen.
Na kraju sedmice u dječijoj memorijalnoj bašti na farmi mališani imaju ceremoniju zatvaranja. Svako dijete posadi cvijet zajedno sa pismom, slikom, pjesmom ili uspomenom. Svi oni na taj način, kako Suzen kaže, posade svoje nade za budućnost i novi početak.
Kamp za tugu sada traje i do tri sedmice i u njega dolaze i mališani koji žive sa ovisnicima ili čiji su roditelji u zatvoru. Neki od njih su, nažalost, bili i seksualno zlostavljani.
Svi problemi koji pritišću njihova mala leđa pogađaju i osoblje na ovoj farmi, zato što saosjećaju sa malim kamperima. No, svima njima bude lakše kada vide koliko farma može pomoći i najugroženijoj dječici. Zahvaljujući donatorima, kamp je potpuno besplatan za djecu, što vraća nadu u ljudsku dobrotu i oporavak ovih divnih mališana.
