Pas je, kao i čovjek, visoko društveno biće, pa ih je baš ta sličnost vremenom zbližila. Stoga i ne čudi da već dugo dijele sudbinu. Slobodno možemo reći da baš kroz primjere napuštenih, odbačenih i neželjenih životinja možemo vidjeti kako se zapravo nerijetko odnosimo prema ljudima – upravo tako, dok jedni žive u izobilju i bacaju hranu, drugi prožive vijek na ivici egzistencije, boreći se iz dana u dan da zadovolje osnovne potrebe.
Onda nekako i ne čudi što često zaboravljamo da su napuštene životinje problem svih nas, ne samo pojedinaca koji ih vole i žele im dobro. Ipak, te životinje često žive upravo u milosti samo onih ljudi koji se posvete tome da ih pokušaju spasiti. U takvim okolnostima, malo je mogućnosti, jer se ta borba često svodi na nečiju dobru volju i želju, skučene kapacitete, nedovoljnu podršku okoline i sistema, uvijek nedovoljno finansija, stručne pomoći i svega onog što dolazi u paketu s tim.
U našim uslovima, konkretno, najčešće možemo čuti komentare kako je isuviše siromašnih da bismo još brinuli i o životinjama, kako se time treba sistemski pozabaviti. Valja se prisjetiti i situacija kada su u pojedinim bh. mjestima organizovano ubijane iz lovačkog oružja, jer ne postoje adekvatne službe koje bi trebalo da se pozabave problemom pasa lutalica, kao i dalje prisutnog uvjerenja među mnogima da psu nije mjesto u kući, jer, zaboga, ima dlake, smrdi i prlja sve oko sebe (s ljudima to inače nije slučaj).
Ipak, ako se prisjetimo one stare, dobre da ko voli životinje, voli i ljude, postaje jasno da odnos prema psima oslikava naš odnos, u ovom slučaju i kolektivni, prema društvu kao cjelini u kojoj bi trebalo da ima mjesta za sve i da to mjesto bude dostojno života, makar to bio i pseći.
Mada, postoje oko nas i primjeri izrazite empatije prema napuštenim životinjama, postoje ljudi kojima je stalo da brinu o njima, pa s vremena na vrijeme nailazimo na akcije udomljavanja ili prikupljanja hrane za životinje u azilu. Doduše, to najčešće čine pojedinici ili grupe organizovane u udruženja posvećena toj problematici, ali postoje i drugačiji načini pomoći u kojima svako od nas može učestvovati. Lijep primjer je domaći trgovački lanac Tropic, koji zajedno sa svojim kupcima već duže pomaže rad Udruženja građana “Kerber” iz Banjaluke, posvećenog zaštiti životinja i nastojanjima da iz azila budu udomljene.
“Već skoro dvije godine naša korpa je u velikom Tropic-u i to nam puno znači, jer mi se finansiramo isključivo iz donacija. Naravno, sve pohvale za ovu akciju, jer je to njihova ideja i oni su nas zvali i predložili tu saradnju”, navodi Goran Milojević, osnivač udruženja “Kerber”.
U pomenutu korpu možete da ubacite hranu za životinje o kojima “Kerber” brine. Ako još niste, možete to prvi put da učinite ovih dana, jer su do 22. marta cijene opreme i hrane za kućne ljubimce u padu 20%, kao još jedna mjera podrške onima koji su spremni da svoju ljubav prema životinjama pretvore u konkretna djela. A to, zaključujete, znači da volite i ljude. Da se “biti čovjek” ne odnosi uvjek i isključivo na odnos sa drugim ljudima.
Azili su za neke životinje jedini dom. Mi, ljudi, jedini možemo učiniti nešto lijepo za svog najboljeg prijatelja, koji i te kako zna to da cijeni i višestruko uzvraća pažnju i ljubav. Za ovakva dobra djela je uvijek dobro vrijeme, jer već sad negdje neki pas čeka na mrvicu naše ljubavi. Sjetite se toga u svojoj sljedećoj kupovini i iz svoje korpe odvojite jednu sitnicu za njihovu – to će mnogo značiti i njima i ljudima koji se o ovim životinjama brinu.
