Makar je tako bilo kod nas. Posebno sa majkom, koja je nakon mog odlaska iz kuće, odjednom, bila puna inovativnih ideja. Veoma praktičnih. Ekonomski isplativih. Maštovitih.
Mislila sam kada se udam, moja djevojačka soba će to zauvijek i ostati. I to što ne boravim tu nije trebalo da ima „veze“ sa tim. Međutim, dva dana nakon mog odlaska, shvatila sam da se grdno varam.
Majka je odmah napravila veoma isplativ biznis plan uključujući i građevinski. Nekim čudom shvatila je da se, isplati uložiti u renoviranje djevojačke sobe i dijela sprata u mali stan koji će biti profitabilan za izdavanje – studentima.
Uporno sam ubjeđivala majku da to nije dobra ideja, da to ne može biti isplativo, da niko neće iznajmiti taj stančić, ne mogu ni da se sjetim šta sam sve koristila kao adute. U suštini postojala je želja da tu i dalje ima nešto moje.
I ako ga ne koristim, nema veze neka (po)stoji.
Stvari i garderoba iz sobe su rapidnom brzinom nestajale baš kao što se i nevjerovatnom brzinom mijenjao izgled sobe.
Kad god bih došla u posjetu čekla me je neka nova izmjena uz rečenicu „uzmi od ovih stvari šta ti treba, što ostane ovdje nosim u Crveni krst“.
Tako sam svjedočila iz dana u dan preobrazbi moje sobe u lijep mali stan. Iz dana u dan nestajenjem stvari, nestajali su i moji mirisi pa se ni ja u njoj nijesam više osjećala svojom.
Majka nije gubila časa jer je trebalo nadoknaditi period od mog/našeg punoljetstva pa sve do sad.
A to je dug period, ne mogu joj zamjeriti.
Period u kome je mnogo ranije trebalo doći do separacije, ali nije.
Kod majke i oca je bilo fino, pa ja nijesam žurila. Nije mi bilo ni na pameti da je možda njima bila žurba
Kada je majka završila radove i uspješno izdala stan, to jest moju sobu, prešla je na sređivanje kuće.
Kupljeni su novi tepisi. Nova gartnitura. Polica. Krečenje. Dozidavanje. Pregrađivanje. A sa posebnom pažnjom je sebi uredila hram, oću reći kuhinju.
Baš sada, kada je prošla njena velika ljubav prema kuvanju.
Nema veze. Odati se pošta velikoj ljubavi mora. To vam je nešto slično kao sa Tadž Mahal hramom.
Visoki sjaj, malo korito, veliko korito, medijapan, hrapava radna ploča, glatka radna ploča… i tako nekih dva, a možda i tri mjeseca radova.
Hram je bijele boje, visokog sjaja. Hram izgleda kao da se majka tek rodila i kao da će da živi još makar, hiljadu godina.
Problem je nastao jednoga dana baš kada je sve bilo završeno i spremno za svečano otvaranje. Jedna od nas nesavjesnih domaćica sasvim slučajno, a majka tvrdi nemarom, izgubila je mrežicu iz korita, onu koja sprečava da krupni komadi hrane odu u cjevovod.
To je bio pravi dar-mar. Utvrđivanje tačnog slijeda događaja koji su doveli do ovog nemilog događaja. Utvrđivanje lica koja su koristila i posjetila Hram. Detaljno pretraživanje kante za smeće. U jednom momentu se razmatralo i pretraživanje kontejnera.
Ništa.
Korito ne može da bude bez mrežice. Korito mora da ima zaštitnu mrežicu. Ne bilo koju već – odgovarajuću. Istraga nije dala rezultate. Majka je potom odlučila da stvar uzme u svoje ruke i pođe u radnju u kojoj je kupila sudoperu i jednostavno kupi taj nemilo izgubljeni dio.
Međutim, na njeno zaprepaštenje prodavačica kaže da će morati da kupi cijelo korito, ako želi baš taj dio. Jer samo njega „nemaju na prodaju“. Takva je politika firme, branila se prodavačica. Majka šokirana filozofijom kapitalizma koja pogađa poštene radne ljude kaže prodavačici „E pa dobro, ukrašću Vam ga kad ne budete gledali“.
Tako je i bilo. Majka je došla sjutra, ponovo. Samo sada popodne, u drugu smjenu, kako bi izbjegla ni krivu ni dužnu kapitalističku gospođu. Šunjala se malo oko izloženih kunhinja i sudopera, vrebala trenutak kad će se prodavačica posvetiti nekom drugom kupcu, i bez oklijevanja zgrabila mrežicu iz korita i sasvim laganim pokretom kako ne bi bilo ništa sumnjivo, spustila ga u torbu i izašla, ponosno, savim polako iz radnje.
Kući je došla kao pobjednik iz neke veoma važne, odlučujuće bitke. Nismo se više približavali Hramu, osim kad smo bili jako žedni. Gledali smo ga iz daljine, obasjani visokim sjajem.
