Ne trudim se iz svih svojih žila života da promijenim stanje. Puštam. Neka me obuzmu. Neka me preplave. Nijesam jaka. Neki će reći. Pa, možda i nijesam.
Više od toga da budem jaka volim da sam svoja. Da sebi pripadam. Da živim u skladu sa sobom. Da sebe volim i „takvu“. U minus fazi. Sve sam to na kraju ipak – ja. Moje je sunce, moj je i mjesec. Tek sad sam svjesna toga. Ranije nije bilo tako.
Onoga trenutka kada sam shvatila da prava imamo onoliko koliko ga sebi sami damo, moj stav prema sebi počeo je vrlo brzo da se mijenja. Mnogo više i jače sam zavoljela sebe. Mogla sam da se bolje „čujem“. Da se bolje „vidim“. Mogla sam bolje da sebi ugodim i da sebe prepoznam. Da sa sobom razgovaram.
Ranije sam sa sobom često bila u ne-zbor. Sve do onog trenutka kada sam svaki dan počela sebe da čašćavam po nekim „pravom“ koje sam tako dugo uskraćivala sebi. Na raznim životnim nivoima sam sebi davala prava. Pravo uživanje je pravom čašćavati sebe. Svaki dan je pljuštalo po neko pravo. Uživancija. Totalna.
Prvo sam dala sebi pravo da postojim. A da se zbog toga nikome ne izvinjavam. Da hodam ovom zemljom koracima lakim kao pero. A da ostavljam trag. Sa pravom. Zatim sam dala sebi pravo da govorim. Da kažem na glas ono što mi se ne sviđa. Da odbijem. Da ne prihvatim. Da nešto ne želim i ne volim. Da imam prava da neću. A ne da ne mogu. Čime sam sebi svaki put oduzimala moć. A davala je drugima.
Na red su došla i prava na minus faze. Prava na negativne emocije. Na tugu. Žal. Ljutnju. Na bol.Ranije i kada sam bila u tim emocijama, prebacivala sam sebi. Osjećala sam se krivom i trudila se da ih negiram da se pravim da ne postoje. Da nijesu tu. Pitala se zašto ja. Zar ne mogu biti jaka? Kao što su drugi jaki.
Što sam se više trudila da pobjegnem emotivnim stanjima o kojima se čak i ne priča u društvu, jer to nije društveno prihvatljivo, to su se ona sve više redala u meni. Prostor koji sam odvajala za njih bivao je sve veći. Širila sam se za njih. Rasla kao balon. Ispunjena svim onim što je trebalo otpustiti. Ne ostavljajući prostora za lijepo. Jedna po jedna čakale su svoj red, svoju prozivku.
A ja sam ćutala. Pravila se da ne postoje. Ignorisala ih. Sve dok njihova sjenka nije postala veća od mene same. Trebalo ih je sve redom iz-živjeti. Od dugog stajanja pune su čemera i gorčine. Ne mari. Jedino proživljene mogu da odu.
Prozivku sam započela. Dala sam sebi pravo. Na suze. I na tugu. Ako su i tebi roditelji kao maloj (u najboljoj namjeri) kada padneš govorili „nije ti ništa“, „idi da se igraš“ ili „nemoj da plačeš“ onda si i ti član kluba.
Ali kako da ne plačem kada me boli? I kako da se igram kada sam upravo pala?Jedi no što bi djetetu trebalo u tim situacijama je zagrljaj i pitanje – kako si?
Kažite im da će proći i da ih razumijete, da ste tu. Samo to. Razumijevanje za emociju koju proživljavaju. Ništa d rugo. Opravdajte njihova osjećanja.Nemojte govoriti da je sve u redu dok liju suze niz male obraze. Nemojte negirati ono što osjećaju u tom trenutku.
Nemoje govoriti djeci da – to nije ništa, onda kada ih boli, već ih naučite da žive svoju emociju, kakva god da je ona. Da je se ne stide i da su sve one jednako i naše i važne, kako ne bi mnogo godina poslije toga, baš kao i ja, onda kada budu htjeli da plaču pošli da se igraju, jer tako su nas učili zar ne? I tako sve do jednog trenutka kada više ne budu znali ko su. I ne budu znali ni gdje ih boli, ni zašto.
Danas me drugi opominju da ne smijem biti u minus fazi. Da ne smijem da sam tužna. Da ne smijem da patim. Da ne smijem pominjati one koji danas više nijesu sa nama, jer tako će mi biti samo gore i da moram da se „trgnem“. Ah, kakva riječ.
Ko kaže da nešto moram? I pitam se kako li je njima, koji vode te borbe. Sa sobom. Njima koji moraju. Jer, ja ne moram ništa. Osim onoga što želim.
Sada želim plakati. Biti tužna. Evo baš ovdje i sada. Pred svima vama kojima je to neprihvatljivo.
Pred svima vama kojima će biti neprijatno zbog mojih suza. One će vas podsjetiti da niste isplakali svoje. Moja bol svjedoči vašoj. Nijeste bili dosljedni sebi do kraja. Zato vam i nije prijatno.
Zato, molim vas, nemojte mi više „pomagati“. Pustite me da budem tužna. Danas sam „takva“. Loše volje.
Pa šta. Možda ću biti i sjutra. AI to je uredu. Sasvim uredu.
