Ako, pak, imate dovoljno jak želudac da podnesete prizor u kojem uplakano dijete odvode od majke i uguravaju ga u automobil onda pogledajte. Dobro pogledajte dokle je stigao ovaj svijet, onaj u kojem se borimo za sva ta negdje zacrtana prava, za sve te ustaljene norme, za svako to slovo zakona, za svako to “tako je odlučeno”, dok se prema jednom djetetu odnosimo kao prema koferu.
Da, Cezare Avenatti je u svom devetogodišnjem životu najviše sličio jednom običnom koferu. Koji je seljakan, dok na poslijetku nije naguran u automobil i odvezen. Ako vam njegovo ime i sve ovo što pokušavam da, razmišljajući o ovom dječaku smjestim negdje u vlastite granice uma i zdravog razuma, ništa ne govori, onda evo i pojašnjenje.
Cezare Avenatti je sin Nine Kuluz i Alessandra Avenattija. Za nas običan narod, to su obični ljudi, bivši par koji ima dijete. Sve ostalo je u priči o njima, ne neobično, nego tragično. Bolno. Mnogo puta ispričano, jer, znamo svi mi za sagu o nekom paru kojem nije uspjelo, pa je sve to otišlo toliko daleko da moraju reagovati organi reda i ostali nadležni. Jer, zajednica je nekad baš ono što nam Duško Radović (ni)je poručio – kad ne možemo da je uredimo mi, urediće zakon.
E i ovdje je mnogo toga po zakonu. Kod Nine, Alessandra i njihovog maloljetnog sina Cezarea. Nina Kuluz je prije sedam godina optužila svog muža Alessandra za psihičko i fizičko zlostavljanje. Tada je trogodišnjeg sina odvela iz Italije i pobjegla s njim u BiH, a zatim u Split. Otac je promptno pokrenuo niz postupaka u Italiji i u Hrvatskoj, a sudovi u Torinu i Splitu su odredili istražni zatvor za Ninu. Obje države raspisale su potjernice. Nakon četiri godine skrivanja, Nina se predala splitskoj policiji, a dječaka je preuzeo splitski Centar za socijalnu skrb. I splitski i italijanski sudovi presudili su da majka mora sina dati ocu te odredili datum ovrhe.
Majka je do prošle godine imala i zajedničko skrbništvo nad Cesareom, odlukom italijanskog suda iz 2012. godine, ali je nakon presude suda u Torinu zbog otmice na tri godine i četiri mjeseca zatvora prošle godine potpuno izgubila roditeljsku skrb. Zbog te presude mora se javljati policiji u Torinu dva puta mjesečno.
“Djeca nisu putni koferi, a niti slične pokretnine što u našem zakonodavstvu još jesu. Prihvatili smo EU, a zadržali zakone iz doba Mletačke Republike. Sramimo se danas svi zbog jednog dječaka koji nije želio otići tamo gdje ga vode, ali ga nitko nije mogao čuti”, kazao je Mišo Živaljić, advokat Nine Kuluz.
Dječak je nekoliko dana prije svega ovog završio u bolnici, zbog jakih bolova u stomaku. I tako je bilo svaki prethodni put kad je ovrha trebalo da bude obavljena (da, ovrha se obavlja i nad djetetom, stoji u Obiteljskom zakonu). Dijete, dakle, svaki put ima psihosomatske tegobe, djete se razboljeva, dijete je loše. Koga briga? U bolnici ga prime kako i dolikuje, ostane tamo koji dan i otpuste ga kući. Do idućeg puta i idućih bolova u stomaku.
Jel to normalno, jel u redu da sistem razboljeva jedno dijete koje nije izabralo ko će mu biti roditelji ni kakve će odluke donositi u životu? Jel to u redu prema jednom malom biću koje je tek počelo da živi i koje treba da bude zaštićeno od svega što je u našoj moći? Koliko je normalno dijete izlagati ovakvim stresovima? Pita li i ko ovo dijete išta? Ako gledam samo ove fotografije na kojima je ovršeno poput kofera, vidim uplakano dijete koje se opire tome što mu rade, vidim neizmjerni strah i tugu koji lome njegovo tijelo, vidim da nešto ne želi. Kako je moguće?!
Znam, sad će opet neko reći “ali tako je odlučeno”, “takva je presuda”, “to je po zakonu”. Po kojem to zakonu važe pravila da od roditelja odvodiš dijete koje je cijeli život provelo uz nju? Po kojem to jebenom zakonu je moguće da budu zadovoljene sve pravne norme i forme, a da jedno dijete u tom trenu izgleda potpuno očajno, pregaženo i obezvrijeđeno? Koja je to odluka, presuda ili šta god mogla biti donesena da tako brutalno uništava nekoga iz temelja?!
Dohvatila sam se majke. Da, ne samo s toga što sam i sama majka i ne zato što sam, dakle, žena. Isto ovo bih se pitala i da ja “omjer snaga” bio drugačiji. Isto bih ovako gledala na to i da je dijete odrastalo uz oca. Otac je roditelj, jednako vrijedan roditelj, jednako značajan u djetetovom životu, jednako bitan u formitanju djetetove ličnosti, onaj bez kojeg ostaje praznina koju niko i ništa ne može da popuni. Dakle, navijam za očeve i naročito navijam u ovakvim okolnostima, u raspadnutim porodicama gdje su odnosi poljuljani, ali gdje roditelji iz petnih žila treba da smognu snage i zajedno, kao tim rade na tome da sve to što se događa dijete što manje osjeti i živi. Ipak, nije zanemarivo ko te naveče uspavljuje i pored koga se budiš. Nije zanemarivo čije te oči jutrom prve pogledaju i ko ti da prvi poljubac nakon buđenja. Nije i nema te sudske odluke koja to može da promijeni.
I znam i to da bi, da je “omjer snaga” drugačiji, vjerovatno bilo manje buke, jer nam je nekako prirodnije da ocu oduzmeš dijete i vratiš ga majci, htjeli to naglas priznati ili ne. Ali baš o tome i govorim – ovo je isuviše bolno bez obzira ko je tu u kojem svojstvu, bolno zbog toga što je u centru svega toga i dalje samo jedno dijete. Malo, uplašeno, prestravljeno dijete koje svako malo nešto boli jer se njime poigravaju kao koferom.
“Dijete apsolutno ima prava u svakom postupku, neovisno o roditeljima. Ima pravo na posebnog skrbnika i roditelji pritom gube pravo na zastupanje tog djeteta u tom postupku i zastupanje preuzima posebni skrbnik. Dakle, on je glas djeteta u svakom postupku”, pojasnila je za RTL Danas, a prenosi rtl.hr, Nataša Pećarević, odvjetnica i stručnjakinja za obiteljsko pravo u Hrvatskoj, koja je radila i radi na sličnim slučajevima.
Ali, ovo dijete očito niko ništa nije, niti pita. Prevenstveno njegovi roditelji, čini se. Jer, ne mogu se oteti utisku da su oni mogli da urade mnogo više, drugačije, bolje. Da nisu morali da urade sve baš ovako kako su. Da su neke stvari mogle i morale biti izbjegnute. Da je svaka njihova odluka morala biti vođena mišlju šta time čine djetetu, ne samo u tom momentu, već i dugoročno. Ovako su najdrastičniji primjer potkusurivanja bivših partnera preko djeteta, gdje se, čini mi se, prevashodno vode onim što svako ponaosob misli da je jedino ispravno, dakle, više za sebe, a manje za dijete. Ili se vode roditeljskom ljubavlju koja, da, jeste ta najviša, najsvetija, ona koja pomjera planine, ali je, eto, i najrazornija.
” I roditelji su trebali pomoći da se ovakva situacija ne dogodi, a drugo, kad je već došlo do toga da se ovrha neće moći izbjeći, tada su trebali pomoći djetetu da što lakše prebrodi ovaj današnji dan. Odgovornost za dobrobit djeteta je prvenstveno na roditeljima, a onda, naravno, ako sami nisu u stanju iz razno raznih razloga, tada se trebaju uključiti institucije i svi ostali koji mogu pomoći u ovakvoj vrsti ovrha“, dodala je Pećarević.
Jednom djetetu je bukvalno ukradeno djetinjstvo. Posljednji odigrani čin u toj porodičnoj i svakoj drugoj drami je uživo pratila javnost. Za one koji nisu bili tu, u Splitu, ispred zgrade gdje su se smjenjivali prizori uplakanog djeteta koje naguravaju u auto, jednog roditelja koji vrišti, bližnjih koji padaju u nesvjest od šoka, pojedinih koji su uhapšeni, sirene vozila hitne pomoći i novinarskog lešinarstva koje je sve to svesrdno bilježilo i još svesrdnije plasiralo u javnost, gdje je kasapljen život već razorene zajednice ogoljen do koske.
Bez empatije, bez skrupula, bez etike, najviše kao skandalozna vijest koja će da zaokupi mase i podigne čitanost i gledanost i još više podijeli javnosti u tabore – ko je najveći krivac; majka – u koju upiru prst da je svirepo otela dijete i pitaju zašto se ta osuđena kriminalka uopšte buni; otac – kojeg proglašavaju užasnim roditeljem koji iz majčinih ruku čupa uplakano dijete, s kojim komunicira pomuću prevodioca, i trpa ga u auto i odvodi u nepoznatu budućnost; oboje podjednako – uz konstataciju da nijedno od njih nije doraslo tome da bude roditelj i vodi brigu o djetetu, ili pravosuđe?
Onda su svi, manje-više, nekad naveče otišli da spavaju, samo je jedno dijete s bolovima u stomaku i duši, s skojima mu zauvijek valja živjeti, bilo tu gdje smo odlučili da treba i kako treba da bude. Mi, stariji i mudriji, koji odlučujemo o djeci i onome šta je najbolje za njih.
Fotografije ovog djeteta koje zapomaže nemojte gledati, nakon toga mirnog sna nema.
