Ćutao je nekoliko sekundi, i ne gledajući me odgovorio: „Ma, radi kako hoćeš, ne smeta mi“. Grč u njegovim ramenima je govorio drugačije, činjenica da me nije ni pogledao nije pomagala.
„Znaš koliko mi to znači, zbog tate“, trapavo sam dodala.
Dobila sam opet jedno ravnodušno: „Ma, ne smeta mi“. Nisam ni očekivala da njegovo uvijek racionalno ja razumije moje emotivne razloge. Toliko smo drugačiji da se nekad pitam kako uopšte jedno drugo tolerišemo. A mi se volimo. Još malo pa devet. Godina. Ne znam koliko dana i sati, ali kao da traje oduvijek.
Nije on mogao razumijeti da ja jedino umijem biti Jelena Despot, i da je to Despot još jedino što me čini da se osjećam njegovom kćerkom i njegovom djevojčicom. Jer se skoro ničega drugog više i ne sjećam. Nije on znao koliko ponosa je u meni krilo to Despot, kada bi me nakon njega upitao jesam li Zdravkova kćerka. I kako sad da dam to svoje nešto? Kako da se sutradan probudim poslije trideset i dvije godine i budem neko drugi. I da pripadam nekima drugima, makar i deklarativno.
A on dobro zna da sve moje godinama pripada njemu. Svaki osmijeh, uzdah, misao, korak. I svaki put kada sam se borila da ne budem tako tužno zavisna od njega, uvijek bi moj jedini put bio onaj kojim on ide. Iako su to bili putevi kojih sam se plašila, na kojima sam se nekad slamala i izlazila iz svoje zone komfora, kao mali poslušni vojnik uvijek sam ga pratila jer je on u svojim rukama nosio moje srce i sve ono što je postojalo unutar te Jelene Despot.
Kao da je odjednom zaboravio da je bilo dana kada sam mislila da neću moći da dišem ako ga ne vidim. Kada je njegov zagrljaj bio jedino mjesto gdje sam se osjećala kao kod kuće. I kako sam mirisala njegove majice onda kada bi se dugo zadržao, pa mi je nedostajao. Kao da je odjednom zaboravio da je bio moj najbolji prijatelj pred kojim nisu postojale nikakve tajne, nikakvi skriveni planovi.
Rekla sam mu jednom kako je za mene biti samo njegova žena degradacija naše ljubavi, jer je žena toliko, a ja sam željela da budem i više od toga. Nešto posebno i samo naše. Opet njegovo racionalno nije moglo razumjeti moje sladunjave faze. Njegovo racionalno nije meni pisalo pjesme, dok sam ja njemu ispisala hiljadu redova. Njegovo racionalno ponekad zaboravi da me treba i pomilovati po kosi, iako ćemo već da gazimo i tu desetu.
Moje emotivno njega još pokrije po leđima. I poljubi svih hiljadu mladeža tako simpatično raspoređenih po njegovim leđima.
Prije nekoliko dana mi je u šali rekao kako ga više ne volim, kao da bih ja znala živjeti bez da njega volim. Kao da bi bilo šta u mom životu moglo postojati bez njega, kao ljepila koji me drži cijelom. Kao da bi bilo ko mogao baciti sijenku na sve one naše trenutke sreće, tuge, borbe, mojih suza, njegovih „biće sve u redu“. Onih jutara kada smo zoru čekali zajedno jer sam ja imala potrebu da beskonačno govorim o onome što me plaši i da slušam njegovo umirujuće razuvjeravanje.
I kao da to sve na vagi ne može zamijeniti to jedno moje prezime. To jedino još moje što mi je ostalo, jer je sve drugo već odavno njegovo. I biće zauvijek.
Neoprezno sam mu hiljadu puta rekla da će, ako ikada odluči da ode, odnijeti i sve moje sa sobom. Obećavao je da nikad neće, ali nikad ne znaš šta te čeka na stepenicama života.
Kao da bi bilo šta moje moglo ikada pripadati nekome drugom, a da već nije njegovo. Kao da bi mogla postojati veća ljubav od ove. U kojoj sam ponekad tako čvrsto držala njegovu ruku plašeći se sebe, svojih osjećanja i života, da bi me opominjao da popustim stisak i da je sve u redu.
Vidim nas kako se radujemo Božićima i Novim godinama. I njegovim položenim ispitima. I mojim pobjeđenim demonima. I kako je prihvatio sva moja nesavršenstva i samo ponekad me za njih prekorjeva.
I kako smo oni i ja – mi i zauvijek ćemo biti. Sami. I kako pridržavamo jedno drugo kada život odluči da gurne bilo koga od nas. I kako se u meni probudi zaštitnički nagon kada bilo ko poželi o njemu da kaže loše.
Obećao je da nikada neće umrijeti prije mene, jer ja bez njega ne bih mogla. Obećao je da će me voljeti zauvijek.
Ja sam njemu obećala da ću ga voljeti. Onako kako samo jedan Despot može.
