Streotipi su gruba pojednostavljivanja, ali generalno ne lažu. Ukoliko kažem da Italijani jedu špagete, to nije laž; jednastavno redukujem kompleksnu stvarnost, sa velikom kulturološkom tradicijom, tanjirom paste koju jede neko sa sicilijanskom kapom na glavi.
Isto radim sa, recimo, Amerikancima, konzumentima grilovanog stejka, sa sve kaubojskim šeširima, ili pak Englezima, ispijačima čaja sa cilindrom na glavi, čim otkuca pet časova.
Sve u svemu, nema ništa loše u pojednostavljivanju: koje je kao prvi pogled na krcatu salu ili djetetovo crtanje mame ili tate. Problem nastaja kada ne znamo da su ovo stereotpi, grube konstrukcije, pune predrasuda, koje uzimamo za stvarnost, piše Elena Ferante u svojoj kolumni za Guardian.
Priče koje tradicionalno pričamo u mnogome koriste stereotipe, bilo da se tu radi o nečemu što se stvarno desilo ili nešto što je pak stvar imaginacije. Prezrivo ih izbaciti kao takve nije ispravno. Ukoliko želimo da podignemo na jedan nivo i uljepšamo streotipne situacije i likove, mogli bismo reći da na neki način podsjećaju na bajke.
Bez njih priča ne bi mogla teći, ni ona izrečena, ni ona pisana, ni ona u pozorištu, ni ona u filmu, ili na TV-u.
Zapravo, priča ide posebno lako kada pripovjedač ne zna da koristi provjerene formule: vuk i jagnje, vrag i Bog, korumpirani i pošteni, heroj i izdajnik, ljepotica i zvijer. Isto je i sa stereotipima, pogotovo ako ne sagledamo njihovu prirodu, osjetimo njihovu sirovost – koja se desi kada povučemo naše lične linije i kada smo ubijeđeni da naše priče savršeno oslikavaju stvarnost.
Bespotrebno je naglašavati pripovjedačima da stereotipa ima i u stvarnom životu, u izobilju.
S druge strane, kompleksnija je svjesna upotreba stereotipa samo da bi nastala zanimljiva priča; i zahtijeva mnogo vještine i iskustva. U tom slučaju streotipi postaju funkcionalni; pisac prati pravila, priča je put koji slijedi date tačke – koje su itekako poznate, ali opet ugodne.
Na kraju, rizično je započeti od stereotipa u vidu situacije ili lika, pa onda to gurati. Može uspjeti, ili ne; to je kao pisanje iznutra, u situaciji u kojoj se nalazimo svaki dan. Pa zar se uostalom ne orjentišemo u svijetu pomoću te prikladne generalizacije i predrasuda koje vidimo kao lične osude? Ili, da li nije do nas da se, prije ili kasnije, suočimo sa ovom realnošću, koju spoznamo samo ako se usudimo pogledati izvan ličnih okvira?
Rad je dobar kada, iz čahure stereotipa, uspijemo da dođemo do stvarnog života – koji, zato što je stvaran, cilja nepredvidivo u svim pravcima, i ne može se nikako kontrolisati.
