Čak 309 njenih hitaca bilo je smrtonosno, a 36 od njih su pogodili njemačke snajperiste.
Ljudmila je rođena 1916. godine u Ukrajini. U institutu “Smithsonian” navode da je bila nezavisna, tvrdoglava i muškobanjasta djevojčica koja je u školi bila veoma nemirna. Sa 14 godina se sa porodicom preselila u Kijev gdje je radila u fabrici municije. Učestvovala je u paravojnoj sportskoj organizaciji “OSOAVIAKhIM” gdje su mlade ljude učili vještinama korištenja oružja i lijepog ponašanja. Iz instituta “Smithsonian” tvrde da je Ljudmila izjavila sljedeće:
“Kada se dječak iz komšiluka počeo hvaliti kako dobro puca, odlučila sam da mu pokažem da to mogu i djevojčice. Mnogo sam vježbala.”
Hitler je 22. juna 1941. godine raskinuo veze sa Džozefom Staljinom (Joseph Stalin) i njemačke trupe su nagrnule u Sovjetski Savez. Ljudmila je odmah poželjela da se pridruži sovjetskoj vojsci kako bi branila svoju zemlju, ali zbog njenog spola joj to isprva nisu dopustili.
„Izgledala je kao manekenka, sa manikiranim noktima, modernom odjećom i frizurom. Ljudmila je rekla da želi nositi pušku i boriti se, a čovjek koji je bio zadužen za regrutaciju vojnika se nasmijao i pitao je zna li ona uopšte išta o puškama“, ovim riječima je WEB portal Soviet-Awards.com pisao o Ljudmilinom pokušaju da se priključi vojsci.
Čak i kada je Ljudmila pokazala sertifikat i značku iz organizacije „OSOAVIAKhIM” oficiri su je i dalje nagovarali da radi kao medicinska sestra.
„Nisu htjeli da prime djevojke u vojsku pa sam morala da se poslužim raznim trikovima kako bih im se pridružila“, objasnila je Ljudmila.
Na kraju joj je Crvena armija dala pušku i pokazala joj dvojicu Rumuna koji su sarađivali sa Nijemcima. Strijeljala je obojicu i tako je ušla u 25. pješadiju „Chapayev“ Crvene armije. Otišla je na ratišta u Grčku i Moldaviju. Tokom prvih 75 dana na frontu ubila je 187 Nijemaca i istakla se kao strašna snajperistkinja. U tim bitkama snajperisti su se često borili protiv neprijatelja daleko od svojih četa. Bio je to veoma opasan posao. Znala je satima sjediti potpuno mirno kako je ne bi uočili neprijateljski snajperisti.
Nakon što je zadobila reputaciju strašne snajperistkinje u Odesi i Moldaviji, Ljudmila je prešla na Krim da se bori za Sevastopolj. Počela je da dobija sve opasnije zadatke, pa se jednom našla lice u lice sa neprijateljskim snajperistom. Institut „Smithsonian“ navodi da je ubila 36 neprijateljskih snajperista od kojih su neki glasili za najopasnije u svojim redovima. Za nju je to, kako je navodno i sama rekla, bilo jedno od najnapetijih iskustava u njenom životu.
Osam mjeseci se borila u Sevastopolju, a Crvena armija ju je upravo tu pohvalila i unaprijedila. Nekoliko puta je bila ranjena, ali su je povukli iz borbe tek nakon što ju je šrapnel pogodio u lice.
U ratu je postala veoma poznata kao protagonistkinja domaće propagande Crvene armije i kazna za njemačke vojnike duž istočnog fronta. Nijemci su išli toliko daleko da su joj se obraćali preko zvučnika i nudili joj razne pogodnosti i slatkiše ako prijeđe na njihovu stranu. No, nisu je uspjeli nagovoriti.
Ljudmila je postala instruktorka streljaštva i uskoro joj je stigao poziv iz Bijele kuće. Bila je prva pripadnica sovjetske vojske koja je posjetila Bijelu kuću i upoznala predsjednika Frenklina Ruzvelta (Franklin Roosevelt) i prvu damu, njegovu suprugu Elenor (Eleanor).
Bila je jako ljuta na američke medije zbog očiglednog seskističkog načina na koji su je ispitivali o ratu. Kritikovali su njen izgled i odjeću. Kada su je pitali da li se šminka ona je odgovorila: „Nema pravila koje to brani, ali ko ima vremena da razmišlja o svom sjajnom nosu dok bitka traje?“
„Ja časno nosim svoju uniformu. Na njoj je Lenjinov orden, bila je prekrivena krvlju u borbi. Jasno se vidi da je amerikankama važno da li imaju svileni veš ispod uniforme. Tek treba da nauče šta uniforma znači“, izjavila je Ljudmila za magazin „Time“ 1942. godine.
Ljudmila je bila jedna od 2000 snajperistkinji koje su se borile na strani Crvene armije u Drugom svjetskom ratu i jedna od njih 500 koja je preživjela. Sa 309 ubistava ubraja se među pet najsmrtonosnijih snajperista svih vremena.
Poslije rata Ljudmila je magistrirala na Univerzitetu u Kijevu. Priča o njoj prenešena je i na filmsko platno u filmovima „Bitka za Sevastopolj“ u Rusiji i „Neuništiva“ u Ukrajini.
