Znate ona mjesta gdje razdvojeni roditelji dolaze da jedno drugom predaju dijete.
Znate ta tužna mjesta. Te ćoškove, zaklonjene sivim zidovima, te gole trgove, te zamagljene prostore, sjenovite i ušuškane u bezgraničnu sjetu.
Znate li za ona mjesta na koja nikad, prije no što vam se dese, ne poželite da odete. Koja izbjegavate, pa kad slučajno nabasate na njih, zaobilazite ih u najširem luku, prelazite na drugu stranu, okrećete glavu, jer ne želite biti svjedok te tuge koja lebdi.
Znate ona mjesta gdje su četiri ruke, od kojih dvije dječije, na dvije strane. Pa te dječije i nečije uvijek odu na jednu, a one druge na drugu stranu. One dječije i nečije čvrsto stisnute jedne u druge ili zagrljene. Ona sama koja samo dobuje po vlastitom srcu, iščekujući novi susret.
Skoro pa najtužnija su mjesta na svijetu ona na kojima se sreću rastavljeni roditelji koji dolaze da jedno drugom predaju dijete. Da zadovolje tu propisanu normu. Nečijim aktom ili nekim svojim dogovorom, od kojeg uvijek staji knedla u grlu.
Malo je tu riječi, tek o onome koliko je dijete jelo, da ga nije šta boljelo, da li je možda sanjalo Babaroge ili vampire. Malo je tu istinskih riječi, jer svi gledaju da to što prije završi, da to mjesto ostane samo, pusto i da, valjda, čeka neke sljedeće sivkaste siluete.
Jer, ne može da postoji srećno mjesto sa kojeg dijete odlazi tako. Ma koliko ono nasmijano bilo. I ma koliko ti stariji gužvali riječi u neki celofan do nekon novog susreta.
Mjesta primopredaje djece su skoro pa najtužnija mjesta na svijetu.
