Student Univerziteta na Harvardu Semjuel Mer, istraživao je uticaje muzike na ljudsku psihu. Došao je do zaključka da ne postoji valjan dokaz da slušanje Mocarta ili bilo koga drugog, ima ikakav uticaj na kognitivne vještine ljudi. Pa otkud nam onda ovaj mit?
Sve je počelo u ranim devedesetima, kada je mala grupa studenata iz Kalifornije slušala Mocarta, tačnije Sonatu dva klavira u D duru. Istraživači su podijelili trideset i šest studenata u tri grupe. Prva je slušala Mocarta, druga motivacijske govore, a treća grupa je bila u tišini. Onda su sve grupe dobile test kako bi im se izmjerio koeficijent inteligencije, nakon čega je grupa koja je slušala Mocarta imala viši koeficijent za osam od ostalih. Taj efekat je trajao petnaest minuta.
Kada su objavili svoje istraživanje 1993. godine fenomen o klasičnoj muzici je rođen. Roditelji su počeli samoinicijativno da svoju djecu “čine pametnijom” tako što će im puštati Mocarta, uprkos tome što se ovaj eksperiment sprovodio na studentima i nije imao nikakvu poveznicu sa bebama. Guverner Džordžie preporučio je da se svakom rođenom djetetu pokloni cd klasične muzike, sa pretpostavkom da će biti pametnija, srećnija, zdravija.
Lista svakodnevnih izazova sa kojima se susreću roditelji dodatno se proširila, ali ujedno i pronašla kratko i brzo rješenje. Sve ono što su roditelji nastojali godinama, od učenja djece kako da jedu, spavaju, obuju se i uče, rješeno je jednim klikom na plej Mocarta. Muzika će odraditi sav vaspitno-odgojni proces. Da, sigurno.
Naučnici su identifikovali moguće teorije, kako bi objasnili kratkoročne efekte koje ima klasična muzika. Došlo se do zaključka da ova muzika stimuliše kortikulu stvarajući poboljšanje kognitivnih funkcija. U 1999. godini Kristofer Čabris, sproveo je meta analizu koja je obuhvatila šesnaest studija o efektima muzike na kongitivne sposobnosti, da bi ustanovio kako se radi o malim efektima, koji djeluje opuštajuće i pozitivno na ljudski mozak.
Druge studije takođe pokazuju male efekte, koji su jednaki bez obzira o kakvoj se muzici radilo. Jedna studija je obuhvatila 8000 djece iz Britanije, koja su slušala Mozarta, a nakon toga pop muziku. Učinak je bio sličan, a čak se pokazalo da pop muzika ima veći uticaj. Dakle čini se da slušanje muzike kratkoročno pomaže poboljšavanju vještina, ali dugoročno gotovo da nema uticaj na ljudski mozak.
Bez obzira što neće učiniti djecu pametnijom, klasična muzika neće ni naštetiti njihovom razvoju. Ako smiruje vas, smiriće i vaše dijete, ali nema potrebe, a u konačnici ni osnove da mislite kako će se razviti u genija. Daniel Vilingam, profesor psihologije na Univerzitetu u Virdžiniji, ističe kako se veći napredak primjećuje kod djece kojoj roditelji čitaju, nego one koja čitaju sama, jer na taj način uče brže. On ističe kako je efekat veći i dugoročniji od Mocart efekta, jer se ovaj bazira na pretpostavkama, koje suštinski nemaju temelj.
Vjerovanje da će slušanje Mocarta učiniti vaše dijete pametnijim, jednako je tome da vjerujete da ako pustite dokumentarac sa Ajnštajnom dijete postaje obrazovano i genije. Užitak i spokoj mogu proizaći iz toga, ali kompulsivno puštanje klasične muzike u nadi da će bebin IQ narasti, pogrešno je. U konačnici, Mocart, baš kao nijedan drugi izvođač ne mogu zamijeniti ulogu koju vi imate u dječijem životu, a to je odgoj i vaspitanje.
