Koliko god upitna istinitost i dokumentarnost dokumentarnog filma bila, kako nam to dobar dio naših preporuka svjedoči, on je i dalje filmska vrsta kojoj najviše vjerujemo. U sebi i dalje nosi težinu pripovjedanja, faktičnost dokaza, nepokolebljivost fotografije, ali i otvorenu slojevitost “djela”.
Što se stvari svijeta čudnije i više gomilaju, što je teže i napornije pristojnom čovjeku da postane, pa i nešto poput povremenog ili stalnog konzumenta opijata, jer svijet je preprisutan i preživ za tako akutno kušanje, više nam treba trun refleksije, savjet, pojašnjeje, ogledalo.
Ako nam išta ovaj sitni broj dokumentaraca govori, govori nam o našoj ljupkoj groteskonosti, onako kako nam to rijetko govore i televizija, i knjige, i muzika i film. A grotesknost je, valjda, bitna, jer od nje se najteže uči.
“The Act of Killing”
Dajte pozornicu zlu i pustite ga da se predstavi, svojim riječima. Ne trpajte koncepte na njega. Ne imenujte ga. Pustite ga da priča. Možda i da postavi predstavu. Mjuzikl.
Ovo je, na prvu, jednostavna ideja koju je imao reditelj Džošua Openhajmer(Joshua Oppenheimer), a ispostavilo se da je zlo prijemčivo jednostavnostima.
Film se bavi indonežanskim genocidom šezdesetih godina prošlog vijeka, tako što pušta same vinovnike okrutnih mučenja da izvode rekreacije svojih djela. Kao da prepričavanje i oživljavanje brutalnih tortura nije bilo dovoljno, Openhajmer mučiteljima daje prostora da ožive svoje artističke ambicije njihovim sopstvenim teatarskim produkcijama.
Jedna od najstrašnijih stvari koje ćete vidjeti – neograničena kreativnost zla.
“I Am Not Your Negro”
Džejms Boldvin (James Baldwin) će tek postati značajan za američku kulturu. U stvari, on postaje značajan. Ono što iznenađuje nije činjenica da je riječ o čovjeku koji je stajao rame uz rame Martinu Luteru Kingu (Martin Luther King),Malkolmu Eksu (Malcolm X) i Medgaru Eversu, i koji je pisao vjerovatno najelokventnija razobličavanja pitanja rase u Americi, još tada, kada su sva trojica svoje borbe vodili, niti činjenica da danas postaje jednako značajan, već to što je postojao period čekanja da se o njemu ponovo govori – tačnije, da on sam ponovo govori.
To znači štošta i, hvala bogu, ne zbog nas, već zbog njih, da Amerikanci opet nalaze načina da govore o sebi, jer kako kaže Boldvin: “Ne možete me linčovati i držati me u getu, a da ne postanete i sami nešto čudovišno. A uz to, vi mi dajete zastrašujuću prednost. Jer vi nikada niste morali da me gledate. Ja sam morao da gledam vas. I sada, ja o vama znam više nego što vi znate o meni. Ne možemo promijeniti sve sa čime se suočimo, ali ništa ne možemo promijeniti dok se prvo ne suočimo sa istim.”
“Remember This House”, djelo o rasnom pitanju u Americi, ispričano kroz živote trojice Boldvinovih prijatelja – Kinga, Malkolma Eksa i Eversa – nikad nije završeno. Ostao je samo rukopis od 30 stranica. Taj rukopis je osnova za ovaj film. Na njegovu kičmu uzdignute su rečenice drugih Boldvinovih dijela, intervjua, televizijskih gostovanja, i sve su pročitane glasom Samjuela L. Džekson (Samuel L. Jackson). On ovdje gubi sve što mu je ostalo od njegovih velikih i glasnih brbljivaca, poput Džulsa (Pulp Fiction) i Šafta (Shaft), te ćete ga teško i postepeno prepoznavati u nečemu što će se sigurno pamtiti kao jedna od njegovih najboljih uloga.
“Exit Through The Gift Shop”
Ovo nije samo izvrsna priča o najneuhvatljivijem i najsavremenijem umjetniku današnjice, Benksiju (Banksy), ovo je i jedno od najvještijih razaranja mogućnosti istinitosti dokumentarne forme. U ruhu moguće laži, detaljno iskonstruisane i predvođene vjerovatno samim Benksijem, ovaj film se često poredi sa Velsovim(Orson Welles) “F for Fake”. Mimo pitanja o tome ko je Benksi, šta je umjetnost, šta je tržište, koji je značaj ulične umjetnosti i grafita, šta je umjetnost danas, ovo je prezanimljiva priča.
Dobijate upitno, ali besprekorno konstruisano svjedočanstvo čovjeka koji je u jednom trenutku svog života odlučio da sve što mu se dešava bilježi video-kamerom. Taj čovjek je Tijeri Geta (Thierry Guetta) i taj čovjek tvrdi da je sticajem okolnosti postao nevjerovatano blizak sa samim Benksijem, te nam donosi njegovu priču. Iako u jednom trenutku postajemo izgubljeni u nevjerovatnosti čitavog narativa i sve počne da miriše na još jednu Benksijevu podvalu, ne možemo ni u jednom trenutku uložiti žalbu i reći da ovo nije jedan od onih filmova koji vas dočekaju nespremne i otvore vam oči za toliko toga.[nextpage]
“Ovo nije film” (“This is Not a Film”)
Iranske vlasti su osudile reditelja Džafara Panahija (Jafar Panahi) za antidržavnu propagandu, tačnije, propagandu protiv režima. Kazna je glasila: šest godina zatvora, 20 godina zabrane snimanja filmova, zabrana napuštanja države i zabrana davanja intervjua ili druge vrste medijskog obraćanja.
U kućnom pritvoru, očekujući odluku o svojoj žalbi, Panahi snima sam sebe, svojim iPhone-om. Rezultat je film naslovljen “Ovo nije film”.
Shvatajući da bi presuda značila smrt u svakom smislu, a pogotovo artističku, Panahi se trza i hvata posljednje slamke da bi se izrazio kao stvaralac filmova.On nam priča o svom idućem projektu, objašnjava ideje, priču, čak skicira izgled setova na podu svog stana. Ako ne mogu snimati filmove, mogu ih graditi u mašti svog stana.
Ovo svjedočanstvo opresije i neuništivosti je famozno dospijelo na Kanski filmski festival na USB stiku, sakrivenom u rođendanskoj torti.
“The Look of Silence”
Nakon “The Act of Killing”, Džošua Openhajmer (Joshua Oppenheimer) se ponovo vraća temi genocida u Indoneziji. Kao u prethodnom filmu, on će na jedinstven način ogoliti zlo i ljude koji su ga otjelovili.
Ovaj put, Openhajmer pravi portret čovjeka po imenu Adi, čiji brat je pogubljen u jednom od stravičnih pokolja. Reditelj ovog čovjeka suočava sa mučiteljima i ubicama njegovog brata i stavlja ih licem u lice.
Ovaj film treba gledati kao unutrašnju stranu njegovog svestranog i bolesno razigranog prethodnika, “The Act of Killing”. Iako, u suštini, čine jednu priču, oba filma i te kako zaslužuju da budu među našim preporukama.
“O.J: Made in America”
Ezra Edelmen (Ezra Edelman) je napravio ništa manje nego ep savremene američke kulture. Ovo nije pretjerivanje. Njegov osmosatni dokumentarac o karijeri i sudbini O Džeja Simpsona nije samo biografski film. Prateći Simpsonov uspon kao igrača američkog fudbala, kroz njegovu nejverovatnu popularnost u svijetu televizije i filma, do stravičnih zločina i suđenja koji još uvijek dijele američku naciju na dva jasna dijela – one koji znaju da O Džej nije i one koji znaju da O Džej jeste kriv – Edelman je ocrtao neptunizam sedimentarnih struja američke kulture. Otkrio je njene neuroze, koje, naizgled skrivene, pucaju kada uspiju naći odgovarajuće metafore svog postojanja – a O Džej je definitivno jedna od njih.
Ovo nije samo film, ovo je istorijska studija ravna Šelbi Futovoj (Shelby Foote) istoriji Američkog građanskog rata.
“Bowling for Columbine”
Sa Majklom Murom (Michael Moore), koliko god to nevjerovatno izgledalo kada vidite kako taj čovjek izgleda, dokumentarni film je dobio masovnu privlačnost (da, svjestan sam dvosmislenosti i “više masovnu nego privlačnost” je definitivni penal, pa ga slobodno napucajte). Nekako je Mur uspio uvaliti svoju masovnu pojavu i svoje napadne i iskrene komentare pred kamerom u teme koje su američku javnost, kulturu, politiku i istoriju hvatale direktno za gušu, i tako dokumentarnom filmu dati pažnju i publiku koji su inače rezervisani za ljude poput Majkla Beja (Michael Bay).
Danas je Murov trik izgubio i snagu i publiku. I tužno je gledati čovjeka koji nema više od jednog trika, kako svoju tačku ponavlja i ponavlja, znajući ili možda stvarno ne, da je konjić odavno cviknuo.
Ali, “Bowling for Columbine” je bio šok. Onoliko koliko su šokantni bili i događaji koji su ga izazvali.
Pucnjave u srednjim školama, masakri djece nad djecom, činjenica da na svakom ćošku bilo ko može postati ponosni vlasnik vatrenog oružja i odgovarajuće municije, u zemlji u kojoj ni uputstva za upotrebu obuće nisu tako nategnuta potreba, pitanje ustava, njegovih amandmana, kulture i pop-kulture zasnovanih na nasilju – sve ovo staje u pametne nasrtaje brbljivog debeljka, koji je, uz sve to, uspio osramotiti i razobličiti i zlo Jude Ben-Hura, vječitog pravednika, i pokazati nam da Juda nikad nije mogao biti ništa drugo nego razulareni Rimljanin.[nextpage]
“Stories We Tell”
“Koga briga za našu porodicu”, rediteljku, Saru Poli (Sarah Polley), pita njena sestra. I zaista, zašto bi neko gledao dokumentarni film o porodici glumice i rediteljke za koju niste čuli osim ako ste ljubitelji Atoma Egojana (Atom Egoyan) iIzabel Koašet (Isabel Coixet) ili ste slučajno na televiziji uhavtili njen film “Away From Her” – ako jeste, ne možete a da ne znate ko je ona, vjerujte.
Sestrino pitanje se zaista čini kao izazov gledaocu – zašto gledam icjepkani narativ o porodici jedne kanadske glumice? I narativ jeste iscjepkan. Između kadrova njenog oca, koji je u studiju i čita i snima sopstvenom rukom napisanu priču o sopstvenom životu, koja će se koristiti kao jedan od ofova u filmu, zatim arhivskih snimaka porodice, pa ofa same rediteljke, pa svjedočanstava njene braće, sestre i njene rodbine, krećete se po istoriji jedne porodice, koju ubrzo počinjete da volite. Ali, ne sve njih, samo dvije osobe – Saru i njnu majku, Dajan.
Ali, Dajan Poli odavno nije među živima. Bila je glumica. Ne tako čuvena. Više u pozorištu nego drugdje. Više u Torontu i Montrealu, nego drugdje. Dakle, ponovo, ne baš poznata.
Ali, Dajan je nevjerovatna žena. Jedna od onih ljudi koji vam se čine kao život sam, kojima zavidite i koje imitirate. Uz koje želite da budete. I koji, redovno, imaju najviše tajni. Tajna oko koje se polako obrće narativ ovog filma i Sarinog života je glasina da je Dajan imala aferu sa nepoznatim čovjekom i da je upravo taj čovjek Sarin biološki otac.
Pričajući majčinu priču, tražeći svog oca i svoj život tako što pita druge ljude o njemu, Sara dovodi u pitanje mogućnost pričanja priče nečijeg života i pita se čija je to zaista priča. Da li njen otac ima priču o njenoj majci? Ili njen biološki otac, sa kojim je imala kratkotrajan, ali značajan odnos? Da li su to prijatelji, povjerenici? Koliko oni znaju, djeca? Može li, na kraju, iko zaista išta znati o svom životu, ili je svaki život, kako kaže Peter Sloterdajk (Peter Sloterdijk), tetovirani život – obilježenih leđa, koja nikako ne možemo obuhvatiti očima, koliko god se trudili.
“The Central Park Five”
Morate gledati Kena Bernsa (Ken Burns). Bilo da je to film o Građanskom ratu, o Frenku Lojdu Rajtu (Frank Lloyd Wright), ratu u Vijetnamu, o džezu, o bejzbolu, Berns je u stanju da vas hipnotiše – što detaljnim istraživanjem, što opijajućim ofom, što beskonačnim zumiranjen u stare fotografije.
Ali, ovdje su stvari malo drugačije. Ovo nije tipični Ken Berns film.
Dio razloga je to što je film korežirala Bernsova ćerka, Sara (Sarah Burns), koja je napisala i knjigu o slučaju, a slučaj je jedan od najblatantnijih primjera rasne predrasude i korumpiranosti američkog pravosudnog sistema.
Riječ je o napadu, silovanju i sodomiji Triše Meili (Trisha Meili), 1989. godine, na Menhetnu. Za svirepi zločin su osuđena četiri afroamerikanca i jedan hispanoamerikanac, sva petorica maloljetnici. Trinaest godina kasnije, priznanje i DNK analiza su utvrdili da ni jedan od petorice nije imao nikakve veze sa slučajem i da je krivac izvijesni Matijas Rejes (Matias Reyes).
Film istražuje rasne predrasude, što pravnog i kaznenog sistema, što medijskog praćenja čitavog procesa, i postavlja se kao nemilosrdna osuda istih.
“At Berkeley”
Ovo nije toliko preporuka ovog pojedinačnog filma, koliko preporuka Frederika Vajsmana (Frederick Wiseman). Vajsman je odavno veteran dokumentarne forme, pogotove njegove “verite” struje, sa filmovima poput “Titicut Follies” i “High School”, koji ga već na početku karijere, krajem šezdesetih godina, stavljaju u vrh forme. Vajsman je 2000. godine postao sedamdesetogodišnjak, što znači da je “Na Berkliju” uradio sa svoje 83 godine. Kao da ni to nje bilo dovoljno, od 2000. je snimio 13 filmova.
Ne pričamo ni o dugovječnosti, ni o upornosti, jer riječ je o čovjeku jedinstvenog oka.
“Na Berkliju” je svjedočanstvo onome što očigledno samo Vajsman može: 244 minuta filma koji dokumentuje funkcionisanje jednog od najmasovnijih obrazovnih organizama u Americi, fakulteta Berkli, u San Francisku, Kaliforniji. Ista 244 minuta pukog života na kampusu, te organzacionih i finansijskih mahinacija fakultetskog tijela, nije baš recept za fascinantno filmsko djelo, ali Vajsmanov film je upravo to.
Prvo što, kao i decenijama ranije u “High School”, njegova kamera dospijeva tamo gdje vam ne bilo palo na pamet ni da idete, niti da će vam ikad dozvoliti pristup, i to na takav način da samu kameru brzo i zaboravljate – ostajete samo vi, na Berkliju. Jedno zdravo, uzvišeno, vajsmanovsko iskustvo.
