Pored pozitivnih pražnjenja i refleksija, ovakvi događaju nažalost pokrenu i dosta negativnih i nekonstruktivnih obrazaca ponašanja.
Neki od njih su:
- odavanje krivici i okrivljavanju (“Ne mogu da uživam u toploti doma kad znam da …” / “Kako se možete smijati kad …”)
- svjesno uznemiravanje sebe, gdje se namjenski traže uznemirujući prizori i to biva vid stimulacije
- (samo)dokazivanje empatije kroz pretjerane izljeve emocija, namjerno izazivanje tuge i očaja
- ishitreno i nepromišljeno postupanje u načinima pružanja pomoći, itd.
Ja sam bila djetešce kada je Bosna prošla kroz agresiju. Bila sam u logorima, protjerana iz svog doma, odvojena od svog oca. Istjerivali smo koze iz hladne kuće i spavali tu. Nekada nismo imali jesti. Život nam je bio ugrožen u više navrata.
Tuđe suze na drugom kraju svijeta mi nisu pomogle ni na kakav način.
Tuđe odricanje blagodati koje su im date mi isto nije bilo ni od kakve pomoći.
Zašto? Zato što je to bila moja priča, a ne njihova. Meni je bilo teško, a ne njima. Danas je nekome drugom teško, meni nije. I to je normalno, to je život, nije na nama da spasimo cijeli svijet.
Ostajte živa srca i hladne glave, ne činite sebi zulum, uradite ono što možete. Informišite se i dobro promislite koji vidovi pomoći su zaista potrebni, a koji su samo kanali za naše emocije – nešto što radimo da bismo se mi osjećali bolje, a ne da bi taj narod zbilja dobio ono što mu u ovom trenutku treba.
Mislite i djelujte mudro, i dobro razlučite šta jest vaš teret, a šta nije.
Izvor: Facebook/Tekst prenosimo uz saglasnost autorke
