Odrastanje tokom osamdesetih i devedesetih, uz zvuke MTV-a, Super Mario Brothers i dial-up interneta, nije bilo idealno i ružičasto.
Naši roditelji su davali sve od sebe, ponekad skrećući s scenarija koji im je bio nametnut. Podsticali su svoje kćerke da se bave sportom i da grade karijere u naučnim i tehnološkim oblastima, podržavali su svoju djecu kada bi se otvoreno izjasnila o seksualnoj orijentaciji – mnogo više nego prethodne generacije. Međutim, naše razumijevanje određenih tema se promijenilo tokom posljednjih decenija. Način na koji govorimo o hrani, tijelu i rodnom identitetu – značajno se promijenio.
Pitali smo milenijalce šta bi voljeli da su njihovi roditelji uradili drugačije. Evo šta su nam rekli:
1. Volio bih da su bili čvršći i praktičniji u karijernim savjetima.
,,Dobro mi je išlo u školi, većina mojih nastavnika je mislila da ću ići direktno na fakultet, ali kao šesnaestogodišnjak sam odlučio da radije postanem stolar i radim s drvetom… Na kraju se ispostavilo da je stolarstvo ponavljajuća rutinska radnja koja se odvija u fabričkom okruženju, a koja me nije ispunjavala.
Odlučio sam da nastavim obrazovanje i izabrao sam arhitekturu s nadom da ću postati dizajner namještaja. Nakon završetka fakulteta sam tražio posao preko godinu dana i na kraju sam izgubio motivaciju da postanem arhitekta. Danas radim u građevinskom sektoru.
Volio bih da su me roditelji podsticali da istražim akademske puteve od ranog uzrasta. Volio bih da su me usmjeravali u pravom smjeru i bili kritičniji prema mojim izborima, vjerovatno bih danas vodio potpuno drugačiji život. Da mogu da se vratim i počnem ispočetka, studirao bih medicinu.” —Tommy
2. Volio bih da su brinuli o vlastitom mentalnom zdravlju.
,,Voljela bih da su moji roditelji liječili svoje traume prije nego što su dobili djecu. Oboje su doživjeli značajne traumatične događaje i očekivalo se da se sami nose s tim. Kao rezultat toga, oboje imaju izuzetno nisku toleranciju na stres, brzo se ljute, izuzetno su osjetljivi i izbjegavaju sve stresne situacije.
Možda bi bili bolji roditelji, s više uzdržanosti i strpljenja, da su dobili odgovarajuće liječenje. Možda onda ne bi prenosili traumatske reakcije na svoju djecu. Odrasli su u društvu koje stigmatizuje osobe koje traže pomoć i to se odrazilo na njih.’’— Karen
3. Naučili nas finansijskoj pismenosti.
,,Voljela bih da su me roditelji uputili u kredite i investicije. Udala sam se mlada, sa 19 godina, i godinama sam se borila finansijski, zajedno s mužem. Konačno sam počela učiti i samostalno se obrazovati o kreditima I fondovima sa 30 godina. Imam 41 godinu i nadam se da ću konačno kupiti svoj prvi dom s mužem iduće godine”.
,,Voljela bih da su me roditelji naučili praktičnim vještinama kao što su finansije i investiranje. Pružili su mi veoma stabilno i ljubazno djetinjstvo, ali su se uglavnom fokusirali na akademsku oblast i tradicionalne karijerne putanje poput medicine ili prava.
Bila sam potpuno nepripremljena za razumijevanje poreza, pravljenje budžeta, finansijsko planiranje i pasivni izvor prihoda. Tek u svojim 30-im godinama sam počela da se pravilno obrazujem o upravljanju novcem.” — Katie
4. Nisu insistirali na upisu četvorogodišnjeg fakulteta odmah nakon mature.
,,Išla sam očekivanim putem upisivanja četvorogodišnjeg fakulteta odmah nakon srednje škole: Doslovno nije postojala druga opcija u njihovim očima. Sjećam se da sam jednom pomenula dvogodišnji koledž i da je moja majka bila bijesna i zgrožena čak i na samu pomisao.
Natjerala me je da se prijavim na nekoliko škola koje me nisu interesovale ‘samo u slučaju’ da ne budem primljena negdje drugdje. Znala sam da nisam spremna da živim u studentskom domu četiri godine daleko od svoje porodice, ali nisam smjela ni pomisliti na mogućnost da pauziram godinu.
Ne znam da li su zaista bili zabrinuti da neću imati poslovnih prilika bez diplome ili je nešto drugo bilo u pitanju.
Iznenada, upala sam u duboku depresiju tokom prve godine, razvila poremećaj u ishrani i diplomirala s diplomom koju uopšte ne koristim. Sve je to bio potpuni gubitak vremena i novca.
Vratila sam se u školu u kasnim dvadesetima kada sam bila spremna i trenutno sam medicinska sestra. Nikada neću gurati svoju djecu u koledž ako nisu spremna ili ne žele. Postoje mnoge druge opcije!” — Elizabeth
5. Razmatrali našu perspektivu i bili pažljiviji s disciplinom.
,,Imam djecu i ne udaram ih, objašnjavam im sve što žele da znaju, kažem im da ih volim, poštujem i podržavam njihove strasti, tjeram ih da rade kućne poslove i objašnjavam zašto moraju da ih nauče raditi. Ništa od toga moji roditelji nisu radili s mnom.
Tukli su me, ignorisali, rijetko sam čula ‘Volim te’ ili ‘Ponosan sam na tebe’. Rugali su se mojoj ljubavi prema knjigama (čak su poklonili moje stripove). Morala sam obavljati poslove ‘jer su tako rekli’.” — Michele
,,Volio bih da su moji roditelji bolje regulisali svoje emocije umjesto što su samo intenzivno reagovali. Ne udaram niti prijetim svojoj djeci. Ne ljutim se na njih kad me pitaju pitanja i ne dozvoljavam sopstvenom egu da stoji na putu roditeljstva. Imam realna očekivanja od njihovog ponašanja jer su djeca koja se još uvijek razvijaju.” — Jillian
,,Kada se moja deca ponašaju kao ja kada sam bila dijete, uvijek se sjetim da su me šamarali ili tukli, to je za mene stalni podsjetnik koliko su nepravedna bila naša djetinjstva. Naša generacija se morala suočiti s mnogo bola i sada moramo sve to preokrenuti i pokazati se boljima za našu djecu.” — Angela
6. Nisu se držali zastarjelih ideja.
,,Volio bih da su prevazišli mišljenja svojih roditelja i prestali s zastarjelim idejama: djeca treba da budu viđena, a ne saslušana, premladi ste da radite bilo šta, dječiji rad je prihvatljiv, sačuvaj se za brak, pojedi sve sa tanjira, ima djece u Africi/Kini koja bi voljela imati hranu koju ti dobijaš.” — Colleen
7. Proveli više vremena povezujući se s nama.
,,Mojim roditeljima porodica nije bila prioritet. Mi, njihova deca, nismo bili prioritet. Posao, njihovi ljubavni odnosi i porodice njihovih ljubavnih partnera gotovo uvijek su dolazili prije nas. Sada kao roditelj shvatam stavljanje porodice na prvo mjesto, posebno svoje djece, je izbor koji se mora donositi svakog dana.
Trudim se da budem svjestan toga i podsjećam sebe da, ako želim da moja deca imaju zdrav i trajan odnos sa mnom, moram izgraditi tu osnovu sada. Inače ćemo završiti sa vrlo malo interakcije u odraslom dobu kao što je slučaj sa mojim roditeljima.” — Džejmi
,,Stvarno bih željela da je moja mama stavljala svoju djecu na prvo mjesto. Partneri su uvijek dolazili prije nas i teško sam uspjevala da pronađem bilo kakav osjećaj samopoštovanja zbog toga.” — Kandis
,,Jedna stvar koju bih volio da su moji roditelji drugačije uradili je da su mi dali više na važnosti unutar naše porodične dinamike. Često sam se osjećao nevidljivim zbog potreba i zahtjeva drugih članova porodice, bilo da su to bili moja braća i sestre ili čak prošireni rođaci.
Čeznuo sam za više pažnje i osjećaja važnosti unutar porodične jedinice. Bilo bi značajno da su moji roditelji uložili napor da provedu kvalitetno vrijeme sa mnom, angažujući se u aktivnostima koje bi zadovoljile moje interese i aspiracije.” — Kris
8. Priznali naša osjećanja.
,,Voljela bih da su moja osjećanja bila priznata umjesto što su bila ignorisana. Konstantno pitam svoju djecu kako se osjećaju i da li žele da razgovaraju o bilo čemu.” — Ketrin
,,Voljela bih da su mi rekli ‘Volim te.’ Voljela bih da su shvatali mene i moja osjećanja ozbiljnije umjesto što su se oslanjali na ‘jer sam ja odrasla osoba i tako sam rekla’. Nepotrebno je reći, ja svojoj djeci govorim ‘Volim te.’ Objasnim sebe i svoje odluke svojoj djeci kako bi razumijeli moje postupke. I izvinjavam se svojoj deci kada sam pogriješila ili sam se ponašala neljubazno.” — Tina
,,Voljela bih da su roditelji mnoge djece milenijalaca bili svjesni da ako žele emocionalno regulisanu djecu, prvo moraju naučiti tu djecu kako da se regulišu tako što će će im dati lični primjer. Guranje djece koja plaču u sobu jer ne želite da se bavite njima i njihovom razočaranošću/gnjevom/tugomi i neprijatnim osjećanjima nije pravo roditeljstvo.” — Rebeka
9. Nisu očekivali da se ponašamo kao odrasli ljudi.
,,Pročitajte knjigu o razvoju djeteta. Kao dijete tretiran sam kao odrastao čovjek. Očekivalo se da radim stvari, razumijem stvari i budem u situacijama koje su bile potpuno i apsolutno razvojno neodgovarajuće i čak nesigurne. Jedini ‘prihvatljiv’ osjećaj bila je sreća.
Nismo smjeli pokazati bijes, tugu, frustraciju ili razočaranje pred našim roditeljima ili u našim životima. Ismijavani smo zbog plača i stalno udarani. Nismo smjeli postavljati pitanja o seksu ili ljudskom tijelu ili religiji ili nepravednoj porodičnoj dinamici ili porodičnim sistemima vjerovanja.” — Sara
,,Ja sam bila dadilja jer sam bila najstarija kćerka. Nikada nisam imala priliku da se ponašam kao dijete jer sam bila primorana da razmišljam iznad svojih godina. Mislim da sam propustila priliku da budem dijete i tinejdžer. Bila sam primorana da potisnem svoja osjećanja.” — Fauzija
10. Objasnili stvari umjesto što su rekli ‘Zato što ja tako kažem.’
,,Otvorena komunikacija mi je veoma važna. Moji roditelji nisu bili grozni roditelji, ali mnogo toga bilo je vrlo ‘Zato što ja tako kažem’ kada sam samo pokušavala da razumijem. Moji roditelji bili su mladi i nisu imali nikoga da ih usmjeri dok su odrastali.
Sigurna sam da je moje pitanje zašto (ili traženje detalja) moglo djelovati kao nepoštovanje ili buntovništvo zbog kulture u kojoj su odrasli.” — Sandra
11. Manje kritični, više ljubavi.
,,Volio bih da si me mogao vidjeti kao osobu, volio bih da si mogao razumijeti da mi nisu potrebna tvoja pomoć ili tvoje osude, samo mi je bila potrebna tvoja ljubav. Tvoje stalno nadgledanje mog života, mojih navika u ishrani, mojih prijatelja, mojih izbora, samo te pretvorilo u mog protivnika. Ono što sam zaista trebao bila je tvoja ljubav i podrška.” — Alex
12. Prihvatili naša tijela.
,,Moji roditelji su generalno bili veoma ljubazni i podržavajući. Jedina stvar u kojoj se nisam osjećala podržanom bilo je moje tijelo. Odrastanje početkom 2000-ih bilo je strašno vrijeme za mene.
Iako me roditelji nikada nisu vrijeđali i pristupali su temama mog tjelesnog težinskog problema s ljubavlju, osjećala sam se isključenom od vršnjaka I podsticano na dijetu još u osnovnoj školi. Roditelji su mi rekli da su zabrinuti da nikada neću pronaći ljubav izgledajući onako kako jesam. Bilo je razorno čuti to od ljudi koje sam voljela i kojima sam vjerovala.
Uprkos mojim najboljim naporima, nikada nisam izgubila tu težinu, i zbog toga sam se godinama udaljavala od romantičnih veza. Trebalo mi je puno vremena da shvatim da nije to što sam bila debela ono što me spriječavalo da pronađem ljubav, već moja sopstvena mržnja prema svom tijelu koja me držala uplašenom od stvarne veze.” — Julia
13. Poštovali su našu autonomiju.
,,Nešto što smo moj suprug i ja stavili kao prioritet jeste dopuštanje našoj djeci njihovu autonomiju. Ne prisiljavamo ih da grle ili ljube bilo koga, dopuštamo im da imaju glas u važnim porodičnim odlukama i [vjerujemo] da su njihova mišljenja validna.
Sjećam se da mi su mi govorili ‘To je odluka odraslog’ i ‘Daj (nasumičnom članu produžene porodice) zagrljaj.’ Mrzila sam to.” — Sonya
,,Moji roditelji su očekivali od mene da završim fakultet, da budem katolkinja… Suvišno je reći, nisam bila nijedna od tih stvari, i moji roditelji nikada nisu to preboljeli. Međutim, moja djeca znaju da mogu biti profesionalni imitatori pandi, šta god žele, sve dok žive život koji ih ispunjava.
Čini se da su već srećniji nego što sam ja ikada bila.” — Laura
Prevela: Iris Janković
