Napadnuta žena, ubijena, monstrum proganjao bivšu djevojku, političar izvrijeđao novinarku, proganjao bivšu suprugu i tako dalje i tako dalje. Ovo su postali naslovi u svim medijima posljednjih nekoliko mjeseci, da smo se svi zapitali šta se dešava sa svijetom i šta se dešava sa ljudima.
Odakle tolika količina nasilja i mržnje proizilazi, jer rekli bismo da živimo normalno, u nekom normalnom društvu. Međutim, to je površina, a ispod svake površine nalazi se neki dublji sloj koji nije vidljiv golim okom, ali kada se počne sklanjati taj početni dolazimo do onoga što je, u ovom slučaju, problem.
Jedan od aspekata koji se često istražuje u vezi sa nasiljem nad ženama je uticaj modernih medija, uključujući i muziku, na oblikovanje stavova i ponašanja prema ženama.
Nasilje nad ženama može se manifestovati na različite načine, uključujući fizičko, emocionalno, seksualno i ekonomsko nasilje. Ono ne poznaje granice klasa, rase ili obrazovanja i prisutno je u različitim dijelovima svijeta.
Mnoge žene suočavaju se sa zlostavljanjem od strane partnera, a istraživanja pokazuju da su i radna mjesta, škole i javni prostori mjesta na kojima se nasilje može događati. Suočavanje sa ovim izazovima često dovodi do ozbiljnih posljedica po fizičko i mentalno zdravlje žena.
Percepcija žena u muzici
Kada govorimo o uticaju moderne muzike na percepciju žena, važno je shvatiti da muzika može imati različite uloge u društvu. Ona može biti izraz umjetničke slobode i individualnosti, ali isto tako može odražavati društvene norme i vrijednosti. U mnogim muzičkim žanrovima, posebno u popularnoj kulturi, često se susrećemo s tekstovima pjesama koji reflektuju stereotipe o ženama, postavljajući ih u potlačeni ili sekulizirani položaj.
“Samo gazi, gazi me tu pred svima, jer gdje ima krvi tu i ljubavi ima“ stih jedne popularne pjesme, koji direktno oslikava u koji položaj je stavljena žena. Dodatno poražavajuća činjenica jeste što ovu pjesmu izvodi ženska osoba, te samu sebe predstavlja kao potlačenu.
Hip-hop i rep muzika, na primjer, često su bili meta kritika zbog tekstova koji glorifikuju nasilje nad ženama i promovišu seksizam. Neki izvođači koriste vulgarni jezik i izraze koji objektiviziraju žene, čime doprinose stvaranju atmosfere u kojoj se ne poštuje ravnopravnost spolova. Ovaj trend nije ograničen samo na određene žanrove, već se može primijetiti u različitim muzičkim pravcima.
Tako određene numere iznjedre stihove koji dosegnu vrtoglavu popularnost, a jedan od tih jeste i poznati stih koji glasi „Za moje dobro gazi me, ne daj da život mazi me, za moje dobro muči me“, ova pjesma ne samo da je prikupila veliki broj slušaoca kada je izašla, već je dosegla nivo evergrina. Upravo ovakve numere postaju one „legendarne“ bez kojih nije moguće zamisliti bilo koji žurku ili svirku.
To samo pokazuje koliko zapravo uticaj jedna pjesma može da ima. Zbog ovakvog pristupa muzici stvara se mišljenje da ljubav ne može biti ako ne boli i da nekoliko šamara u vezi „nije loše“, već na neki način da tako treba. Do ovog narativa koji iz dana u dan jača su dovele upravo poznate pjesme koje su problem nasilja nad ženama predstavila kao dobrim i opće prihvatljivim.
Ubij me, muči me, prevari me, izbaci me napolje i slično su sve one riječi koje slušamo i koje nam postaju normlane. Ekspanzija takve muzike je dovela da više ne reagiramo ljudski kada čujemo da je neka žena pretučena, jer iznova i iznova slušamo takve termine, da više ne uočavamo razliku između pjesme i onog u stvarnost.
Veliki problem se javlja i u tome što ovakve moderne numer, ali i neke starije, su nasilje predstavile kao ljubav, te da svaki muškarac svoju emociju prema ženi iskazuje na taj način, a da žena zapravo to želi jer joj tada on pokazuje da joj je stalo.
Ne možemo reći da ovakva pojava nije bila prisutna i prije 30 ili 40 godina, ali ekspanzija društvenih mreža, ali prvenstvno pojava interneta učinila je da je dostupnost problematičnih stihova i muzike s upitnim riječima, vrlo prisutna i na dohvat ruke. Moderna muzika je učinila to da se kroz riječi pjesama žena posmatra kao obični objekat koji je jedino i isključivo dobar sa spavaću sobu, tačnije sex.
Takvim narativima koji postaju opće prihvatljivi stvaramo društvo koje žene posmatra nikako drugačije od onog što im je predstavljeno. Retorikama koje su zastupljene u popularnim numerama, poput onih „rano moja, rani mene još sto puta“, zatim raznim trep-rep pjesmama u kojima se uglavnom pjeva o drogi i tijelu žene, te promiskuitetnim spotovima sa polu golim ženama, dodatno otežava razvoj zdrave svijesto po pitanju suzbijanja nasilja nad ženama i zaustavljanju femicida.
Prihvatljivi narativi
Jedan od najvećih hitova Jugoslavije, koji se prelio i na ovo stoljeće, jeste pjesma „Robinja“ mnogi će reći, najveće zvijezde s ovih prostrora, a upravo stihovi ove numere govore o toj potlačenoj ženi i tome što ona želi biti u tom položaju. „Robinja sam tvoja, ubij me“ stih koji je izazvao velike kontroverze kada je objavljen, a još uvijek izaziva pažnju raznih kritičara i feminističkih grupa. U ovoj pjesmi žena sebe predstavlja kao robinju nad kojom muškarac može raditi šta želi. U konačnici vidimo „lijepo upakovano“ nasilje nad ženama.
Potrebno je navesti i to da izvođači čija muzika u većina slučajeva žene stavlja u potlačeni položaj i predstavlja kao seksualni objekat su izuzetno poznate ličnosti kod mlađih generacija, te njihove pjesme broje i po nekoliko miliona pregleda na različirim striming platformama. Samim time dolazimo do zaključka da djeca uzrasta 15 do 20 godina odrastaju na stihovima poznatih pjesama koje žene predstavljaju kao manje vrijedne.
Dodatan problem se ogleda i tu tome što poznate ličnosti su uvijek važile zua idole mlađim generacijama, te muzika koju oni prave je zapravo smjer u kojem će neko dijete da odraste. Odnosno, slušanjem muzika ovakvih stihova stvara klimu u kojoj djeca odrastaju i počinju smatrati da je to u redu, tačnije da ono što slušaju tako treba biti i u životu.
Žargonski rečeno „furaju“ se na ono što slušaju i to im kreira karakter, što znači da može doći do toga da se pojave generacije djece koja smatraju da je nasilje u redu, jer njihov karakter su kreirale numere u kojima je to predstavljeno kao prihvatljivo.
Međutim, važno je napomenuti da ne možemo generalizovati sve moderne muzičke tekstove ili izvođače. Postoje umjetnici koji se trude promovisati pozitivne poruke o ženama, ravnopravnosti i suprotstavljaju se nasilju. Ipak, izazov leži u tome što je senzacionalizam i kontroverza često ono što privlači pažnju javnosti, dok pozitivne poruke često prolaze neprimijećeno.
Odgovornost ne leži samo na izvođačima, već i na producentima, tekstopiscima, izdavačkim kućama i medijima koji promovišu određeni narativ. Sada, kada je internet učnio da smo svi kolektivno povezani i od svijeta načinionjedno globalno selo, teško je ostati usredotočen na one pozitivne stvari. Zapravo tu leži ta kolektivna odgovornost koju mi kao društvo treba da imamo. Umjetnici imaju pravo na slobodu izražavanja, ali isto tako treba razmotriti posljedice njihovih riječi na šire društvo.
U borbi protiv nasilja nad ženama, važno je raditi na promociji pozitivnih modela i podsticanju umjetnika da koriste svoj uticaj kako bi promovisali ravnopravnost i poštovanje. Edukacija je ključna, kako među umjetnicima, tako i među publikom. Potrebno je podizati svijest o posljedicama nasilja nad ženama i ohrabrivati pozitivne poruke koje će doprinijeti stvaranju društva u kojem je nasilje neprihvatljivo.
Dok su neki muzički tekstovi definitivno doprinijeli stvaranju štetnih stereotipa o ženama, važno je izbjegavati generalizacije i prepoznati raznolikost muzičke scene. U krajnjem slučaju, promovisanje ravnopravnosti i poštovanja treba biti zajednički cilj umjetnika, medija i društva u cjelini.
Piše: Eldar Abaz
