Na fotografiji je mala migrantkinja fotografisana negdje u okolini Bihaća kako spava na mokroj livadi, čekajući umjesto princa neki humaniji svijet da joj nađe smještaj, da može da legne u topao krevet, da se ugrije, da ide u školu…
Odmara od pređenih hiljada kilometara na kojima je odrasla, uz isto toliko poniženja uz put. Prolazeći pokraj gradova u kojima njene vršnjakinje imaju svu pažnju svijeta. U gradove ih ne puštaju…
Ne može Bihać sam riješiti ovu humanitarnu katastrofu, niko to ne može da očekuje. Ali može da se očekuje milosrđe i razumijevanje, malo strpljenja. Na stranu što nam je država karikatura opasna po život, ali barem u ovoj zemlji žive ljudi koji se ponose gostoprimstvom i dobrotom. Plemenitošću. Možemo li bolje, rođaci? Možemo li barem da ne odmažemo. Da vidimo kako možemo pomoći?
Može li ova preskupa kancelarija Evropske komisije da se preseli privremeno, recimo u Bihać, i da koordiniše sa državom najveću humanitarnu krizu nakon rata u ovoj zemlji. Ne može ovo Bosna i Hercegovina sama.
Možemo li mi, kao ljudi, da ne odmažemo, da ne tretiramo ove nesrećnike kao gubavce, nije ih sreća dovela u ovu našu vukojebinu. Ovo je muka.
Samo prije nekoliko godina su i ovi ljudi odavde, blizu milion njih, krenuli na sličan put, bježeći od rata. Nisu ih zaustavljali bodljikavim žicama na granicama, demonstracijma. Većina ih živi tamo dokle su stigli. Ide zima. Biće još više migranata, još toliko više potrebe da se pomogne, mnogi će morati da prezime u našoj zemlji.
Neće svi uspjeti da pobjegnu modernim hrvatskim helikopterima koji termalnim kamerama vijaju ljude uz granicu kao divlje svinje, pa se onda time hvale po televizijama.
Ima nas, siguran sam, mnogo koji bi sad krenuli ka Bihaću da pomognu, volontiraju, udome, ali neko mora to da organizuje, prihvati, uvede red. Ovo nije trenutna situacija, već nešto što će tek da počne.
Počnite da budete ljudi prema ovim ljudima, to uvijek možete.
Ili barem ne zaprđujte.
