Blogerka Hana Kazazović (Cyber Bosanka) na svom blogu pisala je o upotrebi pogrešne terminologije kada se govori o osobama s invaliditetom. Tekst prenosimo u cjelosti:
Hajde da ovo konačno naučimo i zapamtimo za sva vremena:
Ne postoje posebne potrebe i ne postoje djeca ili odrasli s posebnim potrebama!
Ako mislite na djecu ili odrasle koji imaju invaliditet, neku poteškoću koja im život čini izazovnijim i težim, onda to recite upravo tako – djeca s invaliditetom ili odrasli s invaliditetom. I to je to – to je ispravan izraz i naziv koji se koristi u svijetu i koji se koristi i kod nas, a ne stvara zabunu i ne vrijeđa nikoga.
Da, izraz “s posebnim potrebama” se zaista koristio kao ispravan ranije i zamijenjen je jer nije tačan. Zašto? Hajde da to kažem ovako – svi ljudi na ovom svijetu imaju iste potrebe.
Sjetite se Maslovljeve piramide potreba koja ima 5 nivoa:
- fiziološke potrebe
- potrebe za sigurnošću
- potreba za ljubavlju i pripadanjem
- potreba za poštovanjem
- potreba za samoostvarenjem
Sve ove iste potrebe ima svaka osoba, bez obzira da li ima invaliditet ili ne.
Da, njima život jeste izazovniji i komplikovaniji zbog invaliditeta, ali se on ne odnosi na naziv koji koristimo za njih.
Da još malo pojednostavim. Možda mislite da je “posebna potreba” kosa ravan na ulazu u banku. A nije, samo je način na koji ljudi zadovoljavaju svoje uobičajene potrebe drugačiji. Umjesto stepenica, osobe s invaliditetom koriste rampu. Međutim, nisu jedini koji je koriste. Nju koriste i majke, jer im treba na primjer zbog kolica s bebom. Da li onda majku s djetetom u kolicima zovemo majka s posebnim potrebama ili je prosto samo majka s djetetom u kolicima, a ta kosa ravan je neophodna i njoj?
Isto je i sa osobama s invaliditetom – nekima su neophodna kolica, nekima slušni aparat, naočale ili drugačiji pristup u komunikaciji, ali su njihove potrebe iste kao i moje ili bilo čije druge. I mislim da je minimum koji svako od nas može napraviti to da koristi ispravan naziv.
Kad kažem minimum mislim na to da je njima važno kad ih ne oslovljavate tako, čak i u najboljoj namjeri. Jer znam da mnogi izraz “s posebnim potrebama” koriste još uvijek misleći da je on ispravan i prihvaćen kao takav, jer ranije jeste bio. Međutim, stvari se mijenjaju i unapređuju i svako od nas treba “ažurirati” svoj govor.
Posebno ako ste na primjer javna ličnost bilo koje struke.
Ja često čujem u medijima ljude za koje znam sigurno da imaju najbolju namjeru kako koriste pogrešan naziv. I uvijek pomislim kako vjerovatno nisu svjesni i ne znaju da je on izbačen iz upotrebe jer je pogrešan. Voljela bih da se ovog teksta sjete kad god u svom govoru budu imali potrebu spomenuti osobe s invaliditetom.
Ne pišem ovo za one koji u javnom prostoru izraz “s posebnim potrebama””koriste podrugljivo, da bi nekog uvrijedili ili omalovažavali. Čujete to i sami često – “on je osoba s posebnim potrebama”, a pri tom se o toj osobi priča u negativnom svjetlu.
Sumnjam da ljudima koji osobe s invaliditetom koriste u takvom kontekstu ovaj moj tekst može uticati na način izražavanja. Ali ko zna opet, možda ga pročitaju i shvate zašto pogrešnim izrazom uvrijede cijelu jednu skupinu ljudi koja im nije učinila ništa nažao. Pa možda sljedeći put zastanu i ono što su mislili kažu na potpuno drugi način, ne vrijeđajući nikoga.
Dakle, da zapamtimo, osobe s invaliditetom, tako se kaže.
