Sjedimo na kavi i promatram je u tamnoplavoj košulji na crvene točkice. Zamišljam da govori nešto drugo ali mora ona:
“Gotovo je. Doći ćete vi probrani, sve sam ja već organizirala. Cvijeće, muziku… I da nitko ne zna.”
I dalje joj govorim da neće tako biti, da će biti još puno fine hrane, novih cipela, muzike i plesa.
“Ali hoće, Ana. Bit će. Pripremi se.”
Neće. Ne može. Neću da bude. – ustrajem i dalje.
“Ali hoće. Samo se nadam da neće biti preružno. I da moji starci ne budu jako koma.”
Daj umukni i idemo kupit’ nove cipele, tko je vidio ovakve teme u shoppingu? – mislim si i brišem obraz koji je odjednom mokar.
“Ana, smiri se. Ja sam dobro. I ti ćeš biti dobro.”
14 mjeseci kasnije, nazvao me jedan od nas probranih da mi javi da zaboravim na sve što je tada, u točkastoj košuljici, izgovorila. GOTOVO JE. Nema cvijeća, nema muzike, nema mjesta niti imena. Kao da nije ni postojala. Kao da nikad nije bilo svih onih razgovora i dogovora.
Bio je četvrtak, a par dana ranije, u subotu, ulovio me neobjašnjiv plač, kao da sam znala da odlazi. I otišla je tog istog dana. Zaspala bez da itko zna, bez da smo mi probrani prisutni. Jer je tako htjela. Jer je bolest sramota. Jer nije htjela da je vidimo takvu.
U glavi odzvanja: “Smiri se. Ja sam dobro. Ti ćeš biti dobro.”… Ne mogu se smiriti. Nema te. Nisam dobro.
Odjednom se sjetiš svih svađa, ružnih riječi, prekida kontakta, svega što je normalno u jednom odnosu i ne možeš se ne kriviti za uzalud potrošeno vrijeme, a opet, tako je moralo biti. Razgovor koji inače ne želiš nikad ni sa kime voditi sad bih ponovila bezbroj puta. Samo da opet mogu čuti te riječi, samo da opet mogu gledati točkice na njenoj košulji dok prigovara svemu i svačemu jer ništa nije onako kako ona želi… Daj dođi i reci još jednom koliko ti sve ide na živce.
Gdje si sad? Zašto te ne mogu zagrliti? Gdje da ostavim ljubičasti tulipan?
Kad ti polovica srca u jednom danu nestane teško dišeš, a svaki udah boli kao da ti je vreća pijeska na prsima. Ne ide ma koliko se trudio. Ne osjećaš da je nema, kao da si u jednom balonu, ali eto, osoba koju voliš je zabunom ostala u drugom balonu. Boli te svaki centimetar kože, sve što te okružuje tjera te na plakanje, a odjednom su podsjetnici svuda oko tebe. Jedan od nas probranih najbolje je opisao stanje nakon što je zaspala: “Kao da je opet negdje otišla, ali nije dovoljno vremena prošlo da se opet sretnemo.”
Zašto si rekla da ću biti dobro? Kad ću biti dobro?
Niti mjesec dana kasnije, krenuli su snovi u kojima bi mi pokazivala kako je dobro. Dapače, bolje je nego je bila dok je bila budna. Počela sam zapisivati te snove, svaki od njih. Jer nisam znala kako da se odvojim, kako da se oprostim, točnije, kako da OPROSTIM.
Ti zapisi postali su moj dnevnik oproštaja od nas dvije, od naših razgovora, od nje. Dugo mi je trebalo da joj oprostim što je otišla bez pozdrava i da pronađem način kako da se nosim s time. Nakon par mjeseci otišla sam na groblje i ostavila ljubičasti tulipan. Tamo gdje su svi, ali ja vidim samo nju. Otada ih redovito ostavljam na mjestima za koja znam da su joj se sviđala. Nekad i na mjestima na kojima još nije bila. Neka bude sad, u snu. Neka to bude moj način da joj zaželim laku noć.
Do sljedećeg puta, budite dobro,
Ana.
