Nismo bile najbolje prijateljice. Nismo čak bile ni dobre prijateljice.
Poznavale smo se još od onda kad smo se kao djeca igrale ispred zgrade. Kasnije smo otišle svaka da živi svoj život i sretale se s vremena na vrijeme.
“Kako si? Joj, kako su porasle. I kako su divne.”
“Dobro sam, kako si ti? Ma, cure velike. I taj tvoj ljepotan je već pravi momak.”
Slučajno, baš kakvi su bili i naši susreti, sam saznala da je umrla. Jedne nedavne noći, srce joj je samo stalo. Ja sam nekako odmah znala da samo nije moglo da izdrži tu toliku količinu ljubavi koje je u njemu nosila. Za njih dvije.
Dvije djevojčice su ostale bez majke. Od tada me progone pitanja koja sam konstruisala u svojoj glavi, a znam da nisu fikcija, pitanja koja me razdiru, kao majku, kao kćerku, kao živo biće. Toliko jako bole da mi ne dozovoljavaju da mislim o bilo čemu drugom, stalno se vraćaju.
“Gdje je moja mama?”
“Kad će doći moja mama?”
Zašto dvije djevojčice ikad treba da ne dobiju odgovor: “Evo je, stiže”? Zašto će odrasti željne njenog zagrljaja?
Danima mislim na nju, noćima je sanjam. Toliko je živa tu, pred mojim očima, da se ne mirim s tim da je više nema. Zbog svih onih kojima će nedostajati.
Zbog njenih roditelja koji sahranjuju dijete. Zbog njenog brata čija su djeca ostala bez tetke. Zbog njene porodice koja je ostala bez svega. Jer mama je mama.
Zbog njenih djevojčica kojima će nedostajti kad se probude bez njenog poljupca, zbog njihovih dana bez njene tople supe i još toplijih riječi. Zbog noći u kojima će je dozivati kad budu sanjale vještice, zbog šetnji tokom kojih će im faliti njena ruka, zbog svog poljskog cvijeća koje će zalud ubrati za nju, zbog svih pjesmica o majci koje će recitovati s tugom u grlu, zbog neispletenih pletenica, neizabranih karmina i zajedno nekupljenih vjenčanica.
Imam 37 godina i bojim se pomisli da ostenem bez mame. Ma koliko se svađamo, ma koliko me nervira i koliko ja nerviram nju, ma koliko me ljuti, ma koliko je s godina postala čangrizava, teška, dosadna, baš kao i ja, jednog dana, kad je ne bude, znam da ću poželjeti da mijenjam mnogo toga za samo jedno njeno: “Volim te najviše na svijetu”.
To nikada ne prerasteš.
Dvije djevojčice su ostale bez mame. To zaista ne bi smjelo da se desi, nikad više.
