Dok rukovodstvo Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Tuzla u podne priprema crvene vrpce, govore i aplauze za “svečano puštanje u rad novog linearnog akceleratora”, onkološki pacijenti i njihove porodice pitaju: šta se tačno danas slavi?
Za njih, ovo nije dan trijumfa. Ovo je dan boli, dan podsjećanja na 26 mjeseci patnje, čekanja i prepuštanja same sebe. Toliko je prošlo otkako je stari linearni akcelerator ugašen – januar 2023. godine. Toliko je vremena prošlo bez osnovne šanse za život. Za mnoge – predugo.
Inicijativa “Glasaj za život”, koju su pokrenuli sami pacijenti, jasno poručuje: “Nećemo slaviti ono što je trebalo biti obezbijeđeno juče. Nećemo se radovati jer smo ‘napokon’ dobili nešto što smo godinama već morali imati. I nećemo aplaudirati sistemu koji nas je doveo do ruba.”
Tri tendera su pala. Žalbene procedure su se razvlačile. Papiri, potpisi, rokovi i tišina – dok su pacijenti umirali, a njihove porodice gledale kako vrijeme guta nadu.
U međuvremenu, teško oboljeli ljudi odlazili su u druge gradove, borili se za termine, molili za pomoć, prodavali imovinu da bi platili liječenje, ili su jednostavno – ostajali da čekaju. A tumori ne čekaju. Tumori ne priznaju administraciju. Tumori ne znaju za protokole.
Danas, dok se okupljeni budu smješkali pred kamerama, valjalo bi se prisjetiti svih onih koji nisu dočekali ovaj trenutak. Njih nema u sali. Njihova imena neće biti pomenuta. Njihovi životi – nestali između redova službenih dopisa.
Zato ova “svečanost” ne simbolizuje uspjeh. Ona označava kraj jednog perioda stida, i početak još jednog podsjećanja: da sistem može zatajiti kad je najpotrebniji. I da nas spašavaju jedino ljudi – hrabri pojedinci, porodice, i pacijenti koji dižu glas.
Ukoliko želite da slavite – slavite one koji su izdržali. One koji su se borili. One koji više nisu tu.
Jer linearni akcelerator je ponovo u pogonu. Ali povjerenje – još dugo neće biti.
