„Ti, pretpostavljam, znaš onog….? Onu, znaš, ona je u kolicima/ne vidi/ne čuje…?“
Razočaraću vas, ne poznajem sve osobe sa invaliditetom iz BiH. Ni iz Srbije. Hrvatske. Crne Gore. Nažalost, ne poznajem ih sve.
Da, poznajem one koji hodaju po seminarima, čak i kad se voze u kolicima, slušaju predavanja koja nas se jednako tiču, čak i kad ne čuju i uočavaju probleme čak i kada ne vide.
Ali to ne znači da baš sve osobe sa invaliditetom poznajem. Zapravo, bilo bi jako pogrešno da ih poznajem. Evo i nekoliko razloga za to:
- To bi značilo da smo dijelili isključivo jedan prostor
- To bi značilo da smo u tom prostoru proveli jako puno vremena, dovoljno da generacije izađu iz tog prostora
- To bi značilo da nikoga osim osoba sa invaliditetom u životu nismo sreli
- To bi značilo da je sve u našem životu vezano za invaliditet
- To bi značilo da je osoba koja ima ovu pretpostavku dio sistema koji nas dovodi u gore pobrojane situacije, bilo ćutanjem na postojeću situaciju, bilo direktnim uticajem na nju
- I to bi značilo da nikad iz jednog uskog začaranog kruga nećemo izaći
Iz svih ovih razloga odbijam da poznajem baš sve osobe sa invaliditetom. Iz svih ovih razloga, odbijam da vjerujem da je invaliditet ono što te predodređuje isključivo za invaliditet.
Vrlo sam svjesna da su gradovi, mjesta, sela, budžaci i udžerice širom na početku teksta pomenutih zemalja nešto kao prigradsko naselje grada, kapija velegrada, a mentalitet stanovnika istih toliko duboko ukorijenjen da ga ni čekićem iz glave istjerati nećeš, no, mnogo bi bolje bilo da me pitate znam li neke svoje vršnjake koje se nečim bave. Možda Maju iz odjeljenja jedan moje škole, Anju iz četvorke, Borisa iz dvojke. Onog malog što po svijetu svira. Onu što na reklamama izlazi. Onog klinju koji je izmislio ovo ili ono. Gospođu iz susjedne mi zgrade, što godinama dijeli platu po sudu, u onim debelim knjigama ekonomskim.
Razumjećete, ljude koji nekome, ili nama mnogima nešto znače. Nečiji život obilježavaju, nečiji univerzum čine potpunim. Nečiji dan čine lijepim, nekom sviću. I obavezno, po nečem jako bitnom.
Bitnijem od onog čime ili pomoću čega se kreću, žive, rade. Bitnijem od onoga što ne mogu ili načina na koji to ne mogu. Suštinskijem od onog što nose poput boje kose. Vrijednijem od onog kako djeluju. Značajnim po rezultatu koji ostavljaju.
I prije nego opet postavite pitanje, jer ste novi u invaliditetu, prije nego dignete ruku pa na temu najprostijeg polinoma pomenete pravougli trougao kao odgovor, razmislite kako bi izgledalo da obrnemo situaciju.
Poznajete li baš sve koji se šišaju kao vi, baš sve koji idu kod vaše frizerke, baš sve koji su ušli u isti autobus kojim ste se prevozili od tačke A do tačke B? Ili baš sve koji su studirali u vašoj generaciji, baš sve koji su na dan kad i vi upisani u matičnu knjigu rođenih, na isti dan izgubili voljenu osobu? Ili, baš sve koji su ušli u istu prodavnicu kao i vi?
Znam, razne matematičke operacije i teorije vam ne idu na ruku, pa bi odgovor u većini slučajeva bio odričan.
I znam još nešto, ili ste vođeni opštim, nepovoljnim stavom u pogledu osoba sa invaliditetom, ili isti kreirate. I jedno i drugo ima veze sa svim stavkama koje taksativno navedoh negdje u prvoj polovini teksta, samo niste na vrijeme zapazili. Zovimo ih predrasudama.
Jer, zašto bi vama autobus, frizerski salon, fakultet, bio išta manje mjesto na kojem se srećete sa ljudima sa kojima dijelite neki interes ili osobinu, od toga što je osobi sa invaliditetom okupljalište ‘jednakih u muci’?
I šta kažete, koliko ste osoba sa invaliditetom u životu sreli? A upoznali?
