Naročito mi, milenijalci, osobe rođene između 1980. i 2000. godine, tranziciona generacija u periodu najvećih i najbržih promjena u dosadašnjoj istoriji čovječanstva – digitalizacije.
Fotografija koju vidite nastala je prije neke tri godine ispred Berlinskog zida, a nedugo zatim, po povratku u bajkovitu Bosnu, shvatio sam da je na određeni način predvidjela moju budućnost. Vjerovatno je i tvoju, čim čitaš ovaj tekst i nastavljaš da skroluješ.
Danas se, između ostalog, bavim kreiranjem i nadgledanjem sadržaja na SKROL platformama, što će reći da provodim minimalno osam sati dnevno na društvenim mrežama i moram priznati da ilustracija okovanog palca, koji u ovom slučaju simbolizuje masovno voršipovani LAJK, savršeno opisuje uticaj Skrolejbusa na naš svakodnevni život.
Vožnja Skrolejbusom prožeta je lučenjem dopamina. Znate onaj hormon koji je odgovoran za opstanak ljudske vrste, koji se luči dok jedemo ili vodimo ljubav, ali i dok pijemo pivo ili kafu, pušimo cigarete ili marihuanu, kockamo, igramo video igrice, gledamo pornografiju. E, taj hormon. Isti taj hormon luči se svakim prelaskom palca preko ekrana naših pametnih telefona, svakim dobijenim lajkom, notifikacijom, komentarom ili dijeljenjem, da ne kažem “šerom”.
Jadnike koji od nepodnošljive stvarnosti bježe tako što svakodnevno uživaju u pivu ili žestokim pićima karakterišemo kao alkoholičare, siromahe koji jedini izlaz iz bijede vide u igrama na sreću etiketiramo kao kockare, gejmere prozivamo da su no-lajferi.
Jedino nam nedostaje etiketa za porok koji je najzastupljeniji među svim generacijama i koji nas je u posljednjih 20 godina unazadio do te mjere da nikada u istoriji čovječanstva nije bilo više ljudi koji pate od depresije i anksioznosti nastale usljed nekontrolisane vožnje Skrolejbusom.
Alkoholičar dan započinje čašicom žešće, kockar razmišlja od koga će danas da posudi pare, narkoman traži prvi jutarnji fiks.
Koji je tvoj prvi jutarnji fiks?
Koliko vas, neposredno poslije buđenja, uzima telefon u ruke i ukrcava se na novu vožnju Skrolejbusom?
To je taj fiks.
Potreba za uvođenjem zakona o upotrebi digitalnih tehnologija nikada nije bila poželjnija i jasnija. Krajnje je vrijeme da shvatimo da digitalni mediji nisu isto kao i TV, radio i štampa, već resurs za lični i profesionalni napredak.
Internet nije i ne smije da bude samo medij za ubijanje vremena. Ubijeno vrijeme ne vaskrsava u nedjelju.
Skroluj dalje, magarac ko se zaustavi.
