“Odlazim. Ne mogu više ovako. Ja nisam žena koja čeka… sjedi i čeka. Meni ovo i ne treba. Što da se nerviram kad nemam potrebe za tim? Super si ti lik, ali si nezreo i neobazriv. Pomalo narcisoidan i potpuno okrenut samo sebi. I sam si toga vrlo dobro svjestan. Tako da odlazim. Tehnički ti odlaziš jer smo u mom stanu i ja sam u pidžami, bilo bi potpuno neprimjereno da ja odem bilo gdje. Dakle, odlaziš i kad odeš ja ću da zaključam vrata i to će biti to.
Što se mene tiče u dobrim smo odnosima, kad se vidimo, a viđaćemo se bez sumnje, možemo si mahnuti. Za prvu ruku. Kasnije možda i popijemo pivo zajedno. Lažem, nikada nećemo popiti pivo zajedno jer smo ga i do sada popili samo jednom ili dva puta u ovih nekoliko mjeseci koliko smo zajedno. Dakle, nećemo piti. Mahanje i to je to.”
Ovo je samo jedan od scenarija koje sam ponovila u glavi nebrojeno puta. Svaki počinje odlučno i u svakom, u najmanje jednom trenutku skrenem s teme jer svi znamo da mi je gotovo nemoguće održati pažnju dovoljno dugo da smislim iole razuman pasus (opet to radim). Nekim danima ovi scenariji završe jednako odlučno kao što su počeli. Drugim danima ni oni ne uspiju da me ubijede u to što mislim i rasprše se na desetine drugih misli kojima skrećem s teme.
“Mačka možda nema vode, a jako je vruće. Moram kupiti prašak za veš. Odlazim. Moram i oprati veš, peškiri su mi svi prljavi. Kakvo će sutra biti vrijeme?”.
Bez obzira na to što ove misli imam na svakih nekoliko dana, još uvijek ih nisam rekla naglas. Kada nešto izgovoriš, čak i ako si sam u prostoriji, to dobije na težini. Zvuk sa sobom nosi obavezu. Sigurno ne svima, ali meni da. Ja sam žena od riječi, ako je riječ izgovorena.
To što ove misli nikada nisam izgovorila znači da ne želim da odem, a šta to govori o meni? Da sam ništa bolja od bilo koje osobe u vezi koja se nada da eto baš ovo je zadnji put da je nezadovoljna i da je ona u stvari potpuno srećna sa onim što ima. Ili da sam vrlo dobro svjesna da veza podrazumijeva kompromis i da je nemoguće da sve bude savršeno. Na vezama se radi, ali zašto se čini da sam ja jedina koja je zainteresovana za taj rad?
Osoba koja sve sagledava iz više uglova se našla u situaciji gdje postoje dva veoma suprotna, ali ipak i veoma realna ugla. Dakle, u problemu sam.
To što ove misli nikada nisam izgovorila mora da znači da sam zaljubljena, iako sam prva tri mjeseca odbijala da te zovem svojim momkom, a čak i sad te često oslovljavam sa “osoba od interesa”. Definitivno sam u problemu.
Kako smo došli od toga da odlazim do toga da sam zaljubljena? To je tvoj uticaj na mene. Uvijek mi tako skreneš misli od odlazim do nemoj ići. I uvijek se nađem u istoj situaciji – da odlaziš, a ja ne želim da odeš.
A želim da odeš jer ja očigledno ne mogu. Ne još. Ne dok naglas ne izgovorim da idem. Dok preko usta ne prevalim tu jednu riječ, ostale će doći lako.
