Išla bih kao onaj glasnik po selima,
vikala, udarala u bubnjeve, budila ljude
govoreći im o ženama koje poznajem.
Jake su to žene, ratnice, majke, ljubičice,
nježne i snažne u isti mah.
Dopuštaju sebi da budu ranjive,
da vole, da budu voljene.
Mijenjaju svijet.
Moj sigurno i stalno.
Često se zapitam čime sam zaslužila
taj blagoslov prisustva tih žena
na mom životnom putu?
Na njima sam zahvalna,
iskonski, duboko, smijući se naglas.
Ima ih raznih.
U svim dijelovima Balkana.
I sve su moje i ja sam njihova.
To su one koje bi da me grle i tuku u isti mah.
Vole kad postojim.
Tuku kad zaboravim da volim sebe.
Znaju da osjete kad mi trebaju,
znaju da traže kad im trebam,
provodnice čiste božanske energije
u ženskom obliku.
Ne znam osjetite li?
Dešava se neko čudno buđenje žena
širom svijeta, svuda.
Ne u smislu političkog feminizma,
iako je i taj prijeko potreban,
nego u vidu iscjeljujućeg osnaživanja žena
od strane drugih žena.
Stvara se taj sveti krug sestara
koji te drži da ne padneš
i kaže da je ok da padneš
ako ti je to potrebno.
Te majke, boginje, sestre.
Pun ih je Balkan, svuda su oko nas.
Ako još niste, osvrnite se,
pronađite svoje jato,
pustite da vas vode i da vodite,
osjetite ljubav i podršku.
I zahvalite se čemu god vjerujete
na prilici da se zagrlite.
Nisu te žene savršene,
niti svršene,
one su proces jedan duhovni,
umirujući, uljuljkujući.
Majčinski.
Oprostite im ako nisu bile tu kad su trebale.
Nisu znale.
Pronađite to majčinstvo koje vam je potrebno
u sebi
u drugima oko sebe
regenerišite njegujućeg roditelja
i zagrlite dijete u vama.
Možemo mi to.
Tako nam grah pao,
pa smo se rodile na Balkanu.
Gdje je trostruko teže biti žena,
a najteže dopustiti sebi biti istom.
Na tom putu pomoći će vam druge,
one koje su kroz to prošle
i opet prolaze.
Žene na Balkanu su nešto jedinstveno,
neopisivo,
snažno,
potrebno.
Sve smo morale biti,
majke i očevi kad su ginuli na ratištima
nesalomljive, primjer i uzor
dobre selu, a sebi kakve budemo,
od nas napravili pokusne kuniće
na olimpijadi progutanih emocija.
Nametnuli nam taj “mogu sama” jaram,
pa ga začinili sa “šta će ljudi reći”,
a nama se iz grla otimalo samo jedno
“nisam se zbog sela ni rodila”.
Pa smo pronalazile džepove slobode,
od drugih,
od sebe najviše,
gdje sebi dopustimo da budemo ono što zaista zaslužujemo i jesmo.
Vrijedne svega što nam svemir pruži.
A to će ti uvijek prije reći sestra do tebe,
po krvi ili izboru,
ona tebi, ti njoj
dok ne dođe do duše.
Kreće buđenje nježnosti.
Buđenje spoznaje.
Podrške.
Ljubavi.
Ja ovo pišem kao pomen svim ženama u mom životu.
Jer da nije vas, ne bi bilo mene.
I na tome vam hvala.
Sve vas volim.
