Iako tako zvuči – ne, nemamo fabriku, i ne, niko ne komuniciara sa mrtvima. To je samo moje dvogodišnje dijete, plače, jer mame nema na vidiku. Ovakvim danima mi je bolno jasno zašto mi je zaista potrebo da budem sama, daleko od svih, pa i od porodice.
Nemojte me pogrešno shvatiti, živim poprilično lijepo. Veza mi je stabilna, volim svoj posao i moj sin je srećan i zdrav. Ali, u iščekivanju druge bebe užasavam se od onog što slijedi. Treba mi malo da pobjegnem, evo i zašto tačno:
Biti roditelj mjeseca zaista nije lako
Mogla bih naglasiti to užasnom bukom koju bi moj sin napravio da je sada sam. Ali nije. U najgorem slučaju njegov tata je udaljen od njega svega nekoliko metara; ali je zapravo u istoj prostoriji, gledaju TV.
Davno sam naučila da su očekivanja moga sina od mene četvorostruka u odnosu na bilo koga drugoga. A ima dana kada mi je samo to dovoljno da poželim neki bunker, da se sakrijem u njega.
Kada se moj sin probudi, moj suprug je već otišao na posao. Jedna od prvih stvari koje moj sin uradi je jurnjava kroz hodnik, tražeći tatu. Zabavna mi je ta njegova rutina, pogoto ako oboje znamo da neće naletjeti na tatu. Ja sam ta koja je na dužnosti od jutra do sutra, i iscrpljujuće je.
Nemoguće je išta stići i uraditi
Mislim da moj sin shvata da sam ja zapravo na dužnosti, čim upita gdje je tata, jer tada već počinju zahtjevi. (Biće on dobar šef jednog dana.)
Obično, tada i počinjem da radim u svojoj kućnoj kancelariji. Moj sin silazi svakih pet minuta, i ja svaki put odgovaram isto: “Mama radi. “Radi?”, uvijek odgovara pitanjem. Potvrđujem, na šta od dodaje: “OK, mama, mlijeko?”
I tako svaki put izostane poštovanje prema mom radu. I to je tek prvi od mnogih naših razgovora tog dana.
Drugi “zaposlenik” ne valja
Čak i kada je moj kolega (muž) tu da podijelimo teret, ja i dalje nosim većinu opterećenja. U trenucima kao što je ovaj, gdje smo oboje kući, a opet samo ja obavljam roditeljske obaveze, teško mi je a da ne pošaljem ubitačan pogled kroz zid kada čujem: “Idem da se istuširam, obrati pažnju na dijete.”
Kao prvo, uvijek obraćam pažnju, i on me uvijek čuje (ali ne sluša) zato što je UVIJEK! TU! BLIZU!
Kao drugo, ljubomorna sam. Zaboravila sam kakav je osjećaj tuširati se, a da ne držiš vrata otvorena; a pogotovo kakav je osjećaj bez onog konstanog frantičnog ponavljanja “mama, mama, mama”. I zašto moj sin nikada ne treba svog tatu kada je ovaj u kupatilu.
Sanjarim o neprekinutom tuširanju i dnevnim drijemkama. Ponekad maštam da živim u svijetu gdje ne treba da se krijem kada jedem pomfrit. I gdje je hrana odgovarajuće temperature, i stignem isprati regenerator.
To sanjarenje obično prekine ono “Draga!?” ili “Mama!?” Da imam svoj krevet je svijet u kojem već odavno ne živim. Želim da legnem u svoj krevet, uzmem jastuk za trudnice i dekicu, koji ne moram da dijelim s njim. I da me ne budi lajanje pasa koji zahtijevaju da ih neko pusti vani. Oni vjerovatno ne shvataju da neko od nas želi da spava malo poslije šest.
Iskreno, postoje dani kada želim da pobjegnem i od sebe. Da provedem dan daleko od svojih strahova, svakodenvnih stresova i opsesije o dobijenju kilograma u trudnoći. Samo jedna noć bez svega toga – zvuči fantastično.
Ali, dvije stvari znam za sigurno:
Prvo, već sam provodila neko vrijeme bez porodice (i svega toga) i većinu tog vremena su mi nedostajali i uporno sam razmišljala o tome kako mi nedostaju, koliko mi znače i koliko, ustvari, uljepšavaju moj život. Njihov haos je ugraviran u moju svakodnevicu.
I drugo: Sve me to čeka čim se vratim. Ali opet, dovoljno dugo sam roditelj da znam da je nedostajanje rizik koji sam spremna da preuzmem. Odsustvo nam jača i produbljuje vezu, te stoga odlazim.
Bar na nekoliko dana, ok sati.
