Traume iz djetinjstva mogu ostaviti mnoge posljedice na emocionalno i fizičko zdravlje prije nego što se djeca uspiju sama zaštititi.
Pojedina iskustva djecu mogu pretvoriti u anksiozne osobe, čak i ako su značajno napredovali u rješavanju svojih rana iz prošlosti.
Djeca koja su odrastala uz kritične roditelje smatraju da ljubav ili pohvalu moraju zaslužiti. Mnoge osobe koje su odrastale uz stalne kritike, prisjećaju se straha od grešaka. Ovakva djeca odrastaju sa samopoštovanjem koje je vezano uz njihove rezultate i uspjeh, što u odrasloj dobi lako vodi u sagorijevanje i stres.
Djeca od kojih se očekivalo da budu idealna, često osjećaju kao da je sav teret na njihovim leđima. Njihova trauma u tom trenutku nije djelovala zlonamjerno, ali se vremenom razvila anksioznost jer su zanemarivali svoje potrebe kako bi se brinuli o ostalima. Također, proces u kojem su djeca prisiljena prerano odrasti, povezuje se s lošijim mentalnim zdravljem.
Uz to, anksiozni poremećaji skoro uvijek proizlaze iz nepredvidivog okruženja u djetinjstvu. Djeca rano nauče da kako bi se zaštitila, moraju potisnuti svoje emocionalne potrebe kako bi tješila druge. Za emocionalno osjetljivu djecu, ovakav haos može biti preplavljujući.
Također, uprkos čestim pohvalama u školi i kod kuće, djeca s izraženim sposobnostima i inteligencijom su često pod većim rizikom od razvoja problema s mentalnim zdravljem. Ovakva djeca osjećaju da ne smiju pogriješiti ili zatražiti pomoć, a da time ne potkopaju ključni dio svog identiteta. Ovakva anksioznost ne nestaje ni u odrasloj dobi, piše Your Tango.
Osim anksioznosti i depresije, djeca koja u najosjetljivijim godinama doživljavaju socijalnu izolaciju i povlačenje izložena su riziku od mnogih emocionalnih, socijalnih, obrazovnih i fizičkih posljedica. Također, djeca koja odrastaju uz roditelje koji se neprestano svađaju imaju veći rizik od razvoja anksioznosti i depresije. Anksioznost se posebno razvija kada roditelji ne rješavaju sukobe, već ih koriste kao oružje jedni protiv drugih i očekuju od djece da posreduju.
Mnoga djeca koja su se u ranoj dobi suočila s mnogim traumama i gubicima, navikla su očekivati najgore. Njihov mozak pripremljen je da razmatra najgore scenarije i brine o tome šta bi moglo poći po zlu. Ovakva djeca svoje živote opterećuju stresom, čak i kada za to nema potrebe.
Uz to, gaslighting je manipulativna taktika roditelja, a cilj je navesti osobe da posumnjaju u svoj razum. Toksični roditelji ovu metodu primjenjuju na svojoj djeci, tjerajući ih da rade što im se kaže, bez prostora da zatraže pomoć ili pokažu ranjivost.
Također, razvod roditelja često može potaknuti probleme s mentalnim zdravljem kod djece. On dovodi do problema s vezivanjem u odraslim vezama, do straha od odbijanja s kojim se mnogi nose.
