Dragi moj čitatelju, udobno se smjesti. Zabaci se u fotelju i namjesti nogu preko noge. Pokrij ih ćebetom, znam da ti zebu ovih dana iako je vani uveliko plus. Mora da si naslijedio slabu cirkulaciju od nekoga sa materine strane.
Ma da nemoj to njoj spominjati ni slučajno.
Vjerovatno će se pobuniti i reći kako njezini nikad s tim nisu imali problema i svaliti krivicu na očeve gene.
Iako ti se i ona neki dan žalila na isti problem, no nema veze. Neka bude da je očeva crta u pitanu.
Jesi li?
Eh, obrati dobro pozornost na ono što ćeš uskoro pročitati.
Moja porodica je po svoj prilici najfunkcionalnija disfunkcionalna na koju ćeš naići.
Iako ćete me često čuti da poričem, ipak, veliku je igrala ulogu u onome ko sam danas.
Deda, nane, stričevi, ujne, kumovi, tetke i rođaci za koje ni danas nisam sigurna kako smo uopšte u srodstvu bi se okupili godišnje najmanje dva puta u jednom od domova, noseći prazničnu atmosferu sa sobom pa čak i onda kada je najbliži bio mjesecima udaljen.
Kućom bi odjekivali razni zvuci, a čula bi nam postajala osjetljiva i na same mirise hrane koji bi plovili kućom. Okupljali bismo se za isuvše malim stolom, otimajući se mahom za najbolje komade.
Nakon što bismo želuce napunili delicijama, poredali bi se u dnevnoj, najčešće po podu, upijajući anegdote iz mladosti.
I svaki, ama baš svaki put bi nekom od njih na pamet pala ona stara, crna kutija na kojoj su se puštale kasete.
Pa bi pregledavali sve redom. Satima.
Najčešće se puštao očev govor na svadbi od dedinog rođaka trećeg koljena sina, kojem je moj otac i danas kao rođeni brat i njegove supruge koju, iako se njezino lice već prepunilo borama cijelo selo i dalje zove ”mlada”.
Pa se smijulje čika Peri koji je dobro znao da se alkohol neće točiti na svadbi. I kad se malo bolje zagledaš van glavnog kadra često ga možeš vidjeti kako malo po malo, najprije ulazeći u razgovor sa gostima, dodaje posrebrenu plosku.
Sudeći po smrknutim licima svaki put kada bi neko nagnuo samo Bog zna šta je bilo unutra.
Zato i toliko godina kasnije deda Tahir tvrdi da je taj gemišt razlog zašto mu je bilo pozlilo, iako je svojim mršavim nogama prethodno zaredom odigrao četiri kola kao da je najmlađi u prostoriji.
Ma da deda moj ni tad nije bio za igranje kola, ali dobro.
Pripisat ćemo to Perinoj tekućini.
I nema događaja na kojem se i dan danas ne pripovjedaju riječi tog visokog, prosijedog čike s naočalama. Istina je, slavlje ipak nije slavlje ako se malo ne zalije.
Pa na ekranu vidiš mene, onako malu, u čipkanoj roskastoj haljinici kako sjedim za stolom jedući preveliki čokoladni kolač kojeg sam očima proždirala još od momenta kada smo ušli u salu.
Pa malo po malo kradem iz maminog tanjira dok se ona pravi da ne primjeti. Očito da je njezin komad ljepši i da ima više kreme nego moj.
Kao i sve ostalo jestivo što je ikad stavljeno pred nju.
Pored mene je i tetka Mira, koja se razvela par mjeseci ranije pa je, u žaru inspiracije i viška novca, ofarbala kratke kovrdže u rozo. Uz svoj taman ten i specifičan način oblačenja izgledala je kao centar svake zabave, iako je u suštini bila mirna i stidljiva žena koja bi na noge ustajala tek na svaku treću, četvrtu pjesmu koja se svirala.
A da samo vidiš moga oca! Njegovo inače ozbiljno lice je bilo preplavljeno emocijama tog dana.
Ma da su riječi njegovog govora prilično nespretno isprepletene jedne s drugima, i danas u fioci čuva papir na kome je, tog maja, napisan. I dalje se njime diči govoreći da njegovom djelu ni Andrićeva nisu ravna.
Toliko se puta isto prepričavalo da mi se čini da ćemo iste priče sa rođakove svadbe pričati svojoj djeci, pa oni svojoj, pa sve dalje u beskraj dok konačno ne dolutaju među stranice neke knjige, uz par friško dodanih detalja kako bi se čitateljima likovi učinili zanimljivijima.
Šta se desilo s njima?
Čika Peri je dijagnosticirana ciroza jetre i napustio nas je par godina nakon u malom, bijelom bolničkom sobičku.
Pričaju da je odrastao u radničkoj porodici pa je od malena bio primoran da se sam bori za sebe. Tako je usput i lijek za svaki problem pronašao u čaši.
Međutim, na njemu se nikad nije dalo naslutiti da ga nešto muči. Zbijao je šale i tiho ispijao.
Ipak, teta Gorana se kune svojim životom da jedno vrijeme usnama nije prinio ni kapljicu alkohola, no da se vratio starom poroku od kako mu je kum umro.
Kažu da je napustio ovaj svijet sa smiješkom na licu. Dugo poslije nagađamo da je vidio kuma kako mu pruža ruke.
Tetka Mira iako često i sama spominje svoje modne promašaje ni danas nije pogledala traku sa svadbe, kao niti bilo šta što je vezano za period razvoda. Mnogo je voljela tetka, no on je bio sebičan, posesivan čovjek koji joj ju je ograničavao na ulogu njegove žene.
Tek dugo poslije je procvjetala kao najljepši cvijet kada je upoznala vodoinstalatera Senku.
Svake nedelje ih možeš pronaći u istom restoranu kako srebrenim nožićima lagano škripe o tanjir režući svoje meso.
Potraži ih tamo, čitatelju. Shvatićeš zašto i sama želim jednog dana da sa nekim gajim ljubav poput njihove.
Što se male, stidljive djevojčice sa sredine pripovjetke tiče, Bog se poigrao sa njezinom sudbinom i poslao joj malu, garavu bebicu.
Naučila je kako da daje više nego što uzima, čak i kada je u pitanju komad onog najljepšeg čokoladnog kolača na njezinom tanjiru kojeg bi, iz slavlja u slavlje, oblijetao taj njezin braco. A njegovim tamnim okicama i osmijehu sačinjenom od niske krnajvih zubića ipak ne može da odoli.
Poenta u priči jeste, čitatelju moj, da se bez ljubavi ipak ne može.
Pogotovo porodične, koja ti je kao onaj kompas za kojeg znam da ga nosiš u lijevom džepu tih starih hlača. Možda ti sada i nije od neke koristi, ali naići ćeš se jednom u zabiti kroz koju će ti on pronaći put.
E upravo i ja na svojoj lijevoj strani čuvam svoju porodicu. Naravno da mi umije biti naporna,i da zna biti bučna, iritanta, svojeglava, sasvim nerazumna. Zna biti mnogo tome sličnog, često.
Ali zna me i podići na noge kada mi je to najviše potrebno. Zna mi biti toplina vatre kada ni iskre nema na vidiku.
Vjerujem da i ti čitatelju imaš svoju teta Miru i čika Peru, i oca koji se krije iz čeličnog lica, i sve one o kojima sam ti sada pričala, samo što ih, eto, ne zoveš istim imenima.
I svi su redom nesavršeni.
Jedno po jedno s godinama su ostavili svoj trag i na tebi, ma da i ti, kao i ja, vjerovatno to poričeš. Kao i ljubav koju gajiš prema njima.
Jer na kraju krajeva oni su ipak samo još jedna, kao i svaka, najfunkcionalnija disfunkcionalna porodica.
Foto: Medina Velić
