Od malena smo odgajani da su vjernost, ustrajnost i iskrenost vrijednosti koje treba njegovati ali i očekivati od drugih. Ni sama nisam drugačija!! Mislila sam do jučer, ili da budem preciznija do prošle godine. Pa dobro, nećemo sad cjepidlačiti ima koja godina.
Vjernost i iskrenost su meni i dalje vrline ali su se neke granice pomjerile, izblijedile i postale manje bitne.
Kompanija u kojoj radim šalje dvije osobe na profesionalno usavršavanje u Zagreb, master studij. Za mene je svaka edukacija super izazov, nova mogućnost i na kraju krajeva sigurnost na poslu. Ako bude dobra ekipa može to biti i lijepo sjećanje, dugotrajno prijateljstvo ili još koja slika na Facebooku.
E pa bilo je svega i više od toga. Bilo je more znanja, plima je donijela pregršt korisnih vještina, 14 izvrsnih prijatelja i jednog posebnog dečka. Dečka koji je oličenje zgodnog, pametnog, vjernog i dobrog Balkanca. Zvuči nerelano, al’ je baš tako.
Prvi dan našeg jednogodišnjeg obrazovanja je bio izvanredan. Svi su se potrudili da o sebi kažu nešto dobro, pozitivno, superiorno a on kaže ja sam loša osoba, bio sam sklon porocima, bivši zavisnik a danas porodičan čovjek.
Drugi dan odlazak u dekanat, počinju šale, zezanja i naravno naš bosanski humor.
Sedmica prošla dok smo se okrenuli, petnaest različitih a kompatibilnih ljudi se sastalo sa istim ciljem, da unaprijedimo poslovanje, lične vještine i kompetencije. Naporno smo radili tokom cijele godine, sretali smo se svakih 35 dana i provodili nezaboravne dane zajedno. A on je bio centar šale i dobrog okruženja. Ni sam nisam znala da se zbog njega osjećam posebnom, drugačijom, boljom…
Prošla je godina, nismo se vidjeli, ponekad se vidjeli. Najčešće smo pričali o poslu, životu i porodici. Oboje ponosni na osobe u koje smo izrasli, u partnere koji su izvrsni i prijatelji koji su zanemarili našu prošlost i zavoljeli sadašnjost.
Običan dan na poslu, mailovi, sastanci, izvještaji, evaluacije i jedan refresh na facebook-u. Tagovao se u obližnjem gradu, a meni izazvao osmijeh i blagu radost. Bacim brzinski komentar: Kad ćeš vamo!!?? I stiže privatna poruka: Mogu sutra ako tebi odgovara?
U žurbi odgovorim: može može, samo se javi i ja ću izaći s posla. Enter, i zaboravim da smo i pričali.
Odlazim kući u svoj mir, u zagrljaj najvoljenijeg muškarca!
Dan 2, radno, užurbano, stresno, okrenem se u već je 15:00. Završavam prijednog plana razvoja odjela za narednu godinu, već preumorna miješam slova, zaboravljam razmak u tekstu i osjećam da trebam odmor. Zvoni telefon: Ja sam ispred tvoje firme!
Zbunjena uzimam jaknu, torbu i ključeve, izlazim iz kancelarije bez pozdrava. Prva dva sprata sam se spustila veoma brzo, razigrano i onda su stepenice postajale sve duže i vijugavije… usporila sam, duboko udahnula od uzbuđenja. Razumljivo, vidjet ću dragog druga nakon godinu dana. Otvaram vrata a on me dočekuje sa cvijećem o najiskrenijim osmijehom.
Kaže da je u žurbi ali da me morao vidjeti nakon mog komentara na facebook-u. Odlazimo u moj najdraži restorančić na ručak i čašu vina. Pričamo u isti glas, smijemo se, pokušavamo nadoknaditi propuštene dane i on iznenada reće Kad sam vidjeo da si se javila moramo sam doći!
Nisam ni razmislila nego sam odgovorila što mislim: Da si rekao došla bih ja u taj grad da se vidimo!
Stvarno!!?
Naravno, zašto ne bih došla. Ti si meni super drag lik, najdraži sa naše godine i uvijek bih došla da te vidim.
Nastavljamo priče o životima, ličnim vrijednostima, moralu, vjernosti i posebnim situacijama.
Gledao me krupnim, crnim očima i počeo priču kako se jednom osjećao veoma loše i predivno u isto vrijeme. Upoznao je ženu koja mu je pomutila misli, uzbudila ga i bila prva žena koju je pogledao od kako je upoznao svoju životnu saputnicu.
Pričao je o njoj kao o posebnoj osobi koja šarmom može pomjeriti planinu, uznemiriti more i unijeti radost u svačiji život. Samo da sam je sreo u nekom drugom životu.
Grize me savjest što mislim o njoj, pored žene koja je najbolja. Ne mogu sebi oprostiti što sam počeo razmišljati o njoj. Što sam počeo maštati o susretu, o dodiru, o pogledu, o zajedničkoj noći!!! I strah me da joj to kažem, šta ti misliš o tome??
Nasmijala sam se. Zamislila sam ženu crne kose, visoku, duge noge, prelijep osmijeh sa šeširom. Prostrijelio me pogledom i vratio u realnost: od zajedničke šetnje zagrebačkim ulicama one noći kad si maštala o derneku u pub-u, od te noći si ti druga žena u mom životu. Ne očekujem ništa, ionako me savjest grize. Te noći sam otišao u sobu jer sam se bojao svog ponašanja. Nisam podnosio šale kolega, niti borbu testisterona u tvojoj areni. Svakog dana sam se radovao kratkom razgovoru s tobom, ustajao sam ranije da bih s tobom pio kafu u lobiju hotela. Trudio sam se da sjedim pored tebe na predavanjima. A ti! Ti si uvijek mijenjala mjesto, družila se sa svima i bila omiljena. I jučer mi kažeš da sam ti bio drag, najdraži. Žao mi je i drago što to nisam znao te noći, noći kad sam ukrotio svoje emocije i misli. Nikada nisam prevario ženu, dok tebe nisam sreo. Prevario sam je sad kad sam ti to rekao.
Poslije monologa je ušutio i gledao me, i gledao…trajalo je minutama, satima, vječnost.
Sretna, tužna, zbunjena. Bilo je vrijeme da idemo. Šutili smo do stanice. Auto je stiglo, snažno me zagrlio, snažno da boli. I otišao.
Još sat vremena sam provela ukopana na tom mjestu. Nisam očekivala, a željela sam. Danima poslije tog zagrljaja osjećam njegove ruke na svom tijelu, pogled koji me skida, strastveno ljubi i zaboravlja na vjernost koja je kao nepremostivi zid među nama.
Tako šarmira onaj Balkanac bivši ovisnik!