Živimo u svijetu u kojem (navodno) imamo mogućnost izbora. Mi smo te/ti koje/i biramo hoćemo li jesti organic ili junk, hoćemo li kupovati odjeću u high street korporacijama poput H&M-a ili onu iz second handova, hoćemo li slušati sladunjavi pop ili ćemo se prikloniti alternativnim žanrovima – da ne kažem underground glazbi, ako nešto kao underground uopće više postoji.
Mi dobre feministkinje ćemo naravno izabrati organic, vegan, animal friendly, punk, underground, antigovernment opcije. Dok će sav onaj dolje običan puk koji se pali na nacionalizam, nogomet, politiku, vjeru, zaglupljujuće medijske sadržaje, reality show dive, make up i modu izabrati ne toliko prosvijećene opcije. S prijezirom ili u najmanju ruku s podsmijehom ćemo gledati na one cure koje biraju H&M i Arianu Grande, dok ćemo mi feministkinje odbijati kupovati od brendova koji loše tretiraju svoje radnike te ćemo slušati politički angažirane umjetnice poput M.I.A. Na kraju dana ćemo biti ponosne na sebe jer smo odabrale pravu opciju – onu underground, onu alternativnu.
Pritom zaboravljamo da Ariana Grande i M.I.A nisu nikakva dva suprotna pola, nego više izmišljene ličnosti i uvjerljiv marketinški trik. Kao kad u dućanu biramo hoćemo li kupiti mušku ili žensku britvicu, iako između njih nema gotovo nikakve drastične razlike, tako i između plahe Ariane i proaktivne M.I.A. ne postoji puno razlike u ambalaži. Da, jedna predstavlja inteligentnu pop struju, druga predstavlja sve one cure bez stava, ali i jedna i druga su samo objekt koji prodaje svom tipu demografije. Megapopularni brend All Stars to čini još od 90-ih. Naime, tada kad su došli do genijalne ideje kako grunge klincima koji se toliko opiru konzumerizmu ipak nešto prodati – nalijepit ćemo našem modelu Converse etiketu alternativnog i undergrounda i svi koji žele pripadati tom krugu će kupiti naš proizvod. To se i dogodilo.
Tako smo i mi feministkinje danas jako ponosne što slušamo M.I.A. i što donosimo dobre odluke, no jesmo li svjesne da smo njima odabrale isto kao i one grupe čije malograđanstvo, ograničenost i površnost preziremo?
Svatko tko je dublje ušao u rad ove šrilankanske glazbenice, koja živi negdje na pola puta između New Yorka, Londona i Los Angelesa, razočarano će uzviknuti: “Oh, ne, prevaren/a sam. Ja zapravo nemam mogućnost izbora između dva pola”. Oni koji ne vjeruju, trebali su biti na zadnjem izdanju Filozofskog teatra u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Format u kojem renomirani hrvatski filozof Srećko Horvat dovodi u prostor kazališta najpoznatije svjetske filozofe, sociologe, ekonomiste i, općenito, stručnjake po pitanju političke i društvene situacije, pruža potpuno drugačiji doživljaj teatra. Srećku se tako učinilo zgodnim da pozove M.I.A. da gostuje te joj time dao priliku da progovori o svom radu. I M.I.A. je zaista progovorila, no iza njenog savršenog outfita, kose i make upa nije stajalo puno više od prosječnih izjava Ariane Grande.
Srećku se učinilo zanimljivim pozvati ovu underground pop zvijezdu, čija slava samo raste kroz zadnjih 15-ak godina, upravo iz razloga što kako joj raste slava, tako i raste M.I.A.-jina politička angažiranost. Dala si je puno truda u alarmiranju šire javnosti oko građanskog rata u njenoj rodnoj Šri Lanci, kao i uvijek mašući zastavom borkinje za ljudska prava. Čak je i veliku Oprah zanimalo što ima za reći, a njen je aktivizam osvojio i milijardera Benjamina Bronfmana, s kojim je bila u vezi sve dok njen politički jin nije više mogao pronaći zajednički jezik s njegovim posh jangom. Ipak je ona aktivistkinja, a on je samo tatin mali bogatunčić.
Da, M.I.A. nikad nije bila cura koju ćeš mami dovesti doma i ne sam zbog svog aktivizma, nego i zbog činjenice da joj je tata bio terorist, što je između ostalog dovelo do toga da su se tata i mama razišli. Mama je nakon toga pokupila M.I.A. i sestru joj Kali u London da bi se u nekom trenu zaposlila kao krojačica za kraljevsku obitelj. Mamini geni u sestrama su pobudili kreativne sokove pa je M.I.A. tako upisala prestižni fakultet za modu St. Martins, dok joj se sestra također prometnula u dizajnericu. I premda se M.I.A. voli ponositi svojim izbjegličkim korijenima te se ograđivati od tatinih političkih izbora, nezahvalno zaboravlja da je ipak odrasla u obilju, daleko od Šri Lanke i političke situacije s kojom se toliko povezuje. Lako je kriviti tatine krive političke odluke kada se njen aktivizam nikad nije svodio na ikakve konkretne odluke i borbu u prvim redovima, nego na Facebook aktivizam iz topline vlastite dnevne sobe, kao i na naizgled pametne tekstove zapakirane u super odjevne kombinacije.
I onda kad joj H&M ponudi suradnju na nekom površnom prorecycle spotu i kada se zaista nađe u situaciji u kojoj može promijeniti stvari, ona s njima snimi kampanju, iako je dobro poznato kako ovaj modni brend tretira radnike iz azijskih zemalja, a iz jedne od njih i sama potječe.
Tako je, dokazujući još jednom da maše feminističkom zastavom jedino kad joj taj pojam treba kao ukras, ponosno došla na Filozofski teatar sredinom ovog mjeseca i progovorila. Ali, oh, kakvo je to bilo razočaranje, kada je tamo ogoljena od svih slojeva koje su oko njene sagradili visažisti, stilisti, privatni treneri, dadilje, PR stručnjaci, marketingaši i mediji, M.I.A pokušavala odgovoriti na pitanja koja je očito jedva razumjela. Njeni odgovori iz svega su glasa vrištali jasno nepoznavanje tema kojima se bavi, bolan manjak elokvencije i vokabulara, ego i prepotentnost klasičnog celebrityja. Ne, to nije M.I.A. kakvu sam odabrala dok sam na pop meniju pregledava opcije koje se nude mojoj demografiji.
