Radnica Willarda, Bev Courtwright, dobila je zadatak da prođe kroz sve prostorije u Centru, kako bi odlučili šta će od stvari biti sačuvano. Prilikom obilaska je naišla na sobu u kojoj su čuvane stvari bivših pacijenata. Iza jednih vrata u potkrovlju pronašla je više od 400 kofera sa ličnim stvarima ljudi koji su boravili u Centru. Koferi su tu završili kada su njihovi vlasnici smješteni u ovu ustanovu, između 1910. i 1960. godine. Pošto se radi o ljudima koji su imali hronične, mentalne bolesti, većina njih je ostala u Centru do kraja života i sahranjena je na obližnjem groblju.
Koferi su postali postali dio stalne postavke u Nacionalnom muzeju u Njujorku, gdje ih je prvi put 2003. godine vidio Jon Crispin. Čitajući priče o tim ljudima i gledajući predmete koji su im pripadali prije nego što su smješteni u ustanovu, odlučio je da ih fotografiše kako bi ih što više ljudi vidjelo. U Muzeju je bio izložen samo mali broj kofera, a on je poželio da dođe do svih koji su sačuvani.
Tokom 2011. godine Muzej je odlučio da mu pomogne u vezi njegovog projekta, pa su mu dozvolili fotografisanje ličnih predmeta, koje je on zatim objavljivao na sajtu willardsuitcases.com Kako bi finasirao svoj projekat pokrenuo je Kickstarter kampanju, a uskoro bi trebalo da završi snimanje svog materijala i upotpuni svoje objave na stranici.
Centar je dobio ime po doktoru Sylvesteru D. Willardu, koji je osnivač ove ustanove. Dozvolu za rad potpisao je lično predsjednik SAD Abraham Lincoln, šest dana prije svoje smrti. Prvi pacijent stigao je 1869. godine, a radilo se o ženi po imenu Mary Rote, koja je prethodnih deset godina bila u domu za siromašne. Svi pacijenti su imali strašnu prošlost – jedna djevojka je od djetinjstva bila zatvorena u kavezu, dok je jedan pacijent donesen u sanduku za piliće. Svi oni su dolazili iz porodica i sredina koje nisu imale razumijevanja za mentalne bolesti, što je značilo da je Centar predstavljao mjesto na koje su slali sve neželjene članove društva.
Ustanovu su činile ženska zgrada, muška zgrada i uprava. Pošto je sagrađena na zemljištu koje je bilo predviđeno za poljoprivredu, imali su svoju baštu, koju su održavali sami pacijenti. Oni su se mogli slobodno kretati i na raspolaganju su imali kuglanu, kino, školu, kao i različite kurseve, poput šivenja. Ipak, to je i dalje bila bolnica, pa su cijele zgrade bile sačinjene od prostorija u kojima su se izvodili elektro-šokovi i ledene kupke. Pored ustanove se nalazi i groblje, ali na hiljadama spomenika nema imena, već umjesto njih stoje brojevi.
Nakon što je 1972. godine američki advokat i novinar Geraldo Rivera izvijestio o žalosnim uslovima unutar Centra, izrazito je smanjena pomoć koju je ustanova dobijala. Svoja vrata je zatvorila 1995. godine, kada je ispratila posljednjeg pacijenta.
Sada ovo zemljište koriste popravne ustanove, ali su zgrade toliko oronule da su u potpunosti neupotrebljive. Trenuti vlasnik zemljišta je popravna ustanova “Pet tačaka”, koja je neodlučna u vezi toga da li da dopusti turističke ture ili ne. U prošlosti je bilo organizovano razgleganje ovog azila, ali nove ture nisu najavljene.
