No, da krenemo od početka. (Tako bi valjda trebalo pisati.)
Prije neki dan ti ja, pisac u ženskom rodu, nabasam na projekat koji, veli, za cilj ima da pruži podršku mladim, a talentovanim, iz Republike nam Srpske. Kako će da je pruži? Kako se podrška mladosti i treba pružati – konvertibilnim markama i PR lekcijama. (Od hvala i pohvala se ne živi.)
Veli još i da taj talenat omladinaca treba da bude iz oblasti umjetnosti, kulture, obrazovanja i sporta.
Da ne dužim mnogo sad s uvodom, sve to lijepo piše na www.novoime.com.
I sad se vi zdravorazumski pitate: Okej, pišče (u ženskom rodu), đe problem?
Svi trube da na mladosti svijet ostaje, al’ u praksi ih malo ko benda.
Umjetnost, kultura, obrazovanje i sport – u te sfere smisla se ionako rijetko (nikad, dakle) ozbiljno ulaže. Za hvalu je što ima još ljudi koji misle da vrijedi investirati u ludost mladosti. Za hvalu je Novo Ime.
Nije sporna nita jedna priča koja nagrađuje prave, a po pravilu zanemarane, vrijednosti. No, ono što jeste sporno je što je društvena odgovornost u 21. vijeku postala koncept poslovanja, a ne življenja.
Ako me pamćenje ovo iole služi, United Nations Development Program, aka UNDP, prije više od decenije je predstavio priručnik koji definiše sam pojam te predstavlja funkcionalne načine implementacije društvene odgovronosti. Pod pretpostavkom da vas UNDP-evo presipanje iz šupljeg u prazno ne interesuje mnogo, stvar se da sumirati ovako: kompanije ne moraju da budu društveno odgovorne. Zakonski nisu obavezne. No, bilo bi baš lijepo s njihove strane.
Sad će se neko napraviti mnogo pametan pa priupitati: “Dobro, pišče u ženskom rodu, i kompanije čine neki ljudski sisari, valjda?” Svakako, al’ jedno su ljudski sisari na radnom mjestu, a drugo ljudski sisari u svoje slobodne vrijeme.
Nije to isto sisanje, moliću lijepo.
Kako nam se to fakat desilo?
Kako nam se to desilo da društvena odgovornost postane dio posla, a ne dio svakodnevice?
Zar ne bi svi trebalo da budemo odgovorni prema društvu koje činimo? Zar ne bi trebalo svima da nam je stalo do mladih talenata i održivih razvoja? Zar ne bi trebalo svi da doprinosimo, ma koliko sitno i naizgled nebitno, za nekakvo bolje sutra? Zar ne bi trebalo da budemo odgovorni prema samima sebi?
Zar nismo mi to društvo?
Svaka čast velikim kompanijama koje daju za umjetnost, kulturu, obrazovanje i sport. Te četiri riječi su moja lična fantastična četvorka. Samo daj!
No, samo me zanima: dokle ćemo više samo čekati da nam neko da? Dokle će nam biti okej da ne budemo odgovorni prema društvu koje činimo? Dokle će nam biti okej da mislimo da čovjek ne može biti društveno odgovoran? Kako, majku mu staru, ne može? Ne da može, no bi fakat trebalo.
Ne, ne živim ja u oblacima, mala, pa da mislim da pojedinac može isto što i kompanija, al’ sam dovoljno na zemlji da znam da, ma koliko pogano klišeasto zvučalo, mnogo malog daje jedno veliko. Treba vam primjer na primjer? Hajd’ da uzmemo ovu moju fantastičnu četvorku. Šta tu možemo jedna ja ili jedan ti da učiniš?
Umjetnost – kupiš rad nekog mladog umjetnika ili umjetnice. Ne, umjetnost nema cijenu, ali trud, rad i talenat imaju.
Kultura – odeš barem jednom mjesečno u pozorište i ponašaš se kao iole pristojno ljudsko biće u toj instituciji te ukažeš poštovanje glumcima na živoj sceni. Komplikovano?
Obrazovanje – pokloniš udžbenike i lektire djeci iz doma, osnovnoj školi u svom naselju ili biblioteci. A možeš, vala, i svoje znanje prosto da dijeliš s ljudima. Danas barem ima načina za dijeljenje informacija.
Sport – odeš na utakmicu lokalnog kluba.
Primjer na primjer.
I eto, podržite te mlade ljude koji su skupili kuraž da se prijave na “Novo Ime” i izbore za mjesto koje zaslužuju u ovom društvu. Barem to. Da, takmičenje je tako nekako demokratski koncipirano – kao i svaki talent šou. Osoba koja skupi najviše glasova na www.novoime.com i šerova na Fejsu će biti proglašena, jelte, Novim Imenom i dobiti do 5.000 konvertibilnih maraka i tovar savjeta koji su, jelte, neprocjenjivi.
Dakle, narod se pita. Narod glasa. Narod bira.
I treba da birate. I treba da vas se pita. I treba da vas se tiče.
Jer ma koliko godina imali, trebalo bi da vas interesuje šta će biti sa svim mladim i talentovanim homo sapiensima društva ovoga. Ne, niko nije rekao da bi trebalo vi da se borite za njih, ali da, trebalo bi da im date vjetar u leđa. Ono malo da dunete, da prostite.
Znam, sve ovo zvuči trivijalno, al’ da svi djelujemo koliko-toliko društveno odgovorno, odbijam da vjerujem da ne bi bilo barem malo bolje. Odbijam da vjerujem da je društvena odgovornost rezervisana za sve, osim za samo društvo. Odbijam da vjerujem da nikada neće postati normalno reći da je onaj tamo ljudski sisar skroz ‘nako društveno odgovoran. Odbijam da vjerujem.
Jer, ako pristanem da vjerujem da ćemo društvo održavati živim SAMO odgovornim poslovanjem, onda ću spakovati kofere i otići u Njemačku. K’o svi drugi koji ovdje nikakve nade nisu vidjeli.
