Jedino grđe je prelazak na fizički obračun, nakon što si u verbalnom potučen do posljednjeg sloga. Ako neko to zna, znamo mi sa ovih ukletih brda.
No, to što smo postali eksperti u idiotskoj argumentaciji ne znači da je ona naš izum, niti da je jedini koristimo. Štaviše, naslušali smo je se sa raznih meridijana i u prethodnih nekoliko mjeseci, kada je tema seksualnog zlostavljanja aktuelizovana do maksimuma iz centra kojem je aktuelizacija tema u opisu posla – Holivuda, naravno.
Pa čim je palo patološko đubre Vajnstin (Harvey Weinstein), odmah se zamrmljalo o djevojkama koje su pristajale da se njegova tjelesina strovali na njih zarad razvoja ili pukog opstanka karijere. Kada je iz svijeta filma izrezan Spejsi (Kevin Spacey), i to doslovno, zavapilo se da nije odavno napastvovao mladiće, pa što bismo se sad bavili time.
Tarantino (Quentin Tarantino) je branio Polanskog riječima da 13-godišnje partijanerke same traže neke stvari, dok je zastarjela (dakle, ne ostarjela, već zastarjela) Brižit (Briggite Bardot) napala #metoo i Time's Up inicijative tvrdeći da su licemjerne i uništavaju tekovine seksualnog oslobođenja. Jedan od lično mi najsimpatičnijih argumenata bilo je njeno prisjećanje na to kako joj je bilo “šarmantno” kada bi joj kolege “rekle da ima dobro dupe”.
U ovim kontraargumentima ima manje ili više smisla i materijala za ozbiljno razmatranje, ali činjenica da su upotrijebljeni baš tako – kao argumenti kontra ozbiljnih optužbi i suštinski pozitivnih pokreta, a ne zasebna tema vrijedna pažnje – oduzima im svu snagu i svodi na “a šta ste vi nama radili” nivo. Uz svo uvažavanje opasnosti da se čitava #metoo priča pretvori u javni linč, poligon za lične osvete i sagriješenja o nevine ljude (sa izuzetkom Vajnstina, kod koga čvrsto stojim na dijagnozi patološkog đubreta), ovakve reakcije redom samo pogoršavaju stvari. I to dvostruko – ulje su na lomače koja prijeti da se otme kontroli, dok su u pepeo pretvorile pitanja koja je trebalo da budu dobrano rasvijetljena.
A koliko je važno da postoji drugi ugao koji će biti više od kontre, sasvim slučajno je demonstrirala nedavna epizoda talent-šoua “Američki idol”.
Opremljen gitarom i dječački tupavim smiješkom, u studiju se pojavio 19-godišnji Bendžamin Glejz (Benjamin Glaze). Kako ćemo poslije i zvanično saznati, dobro dijete iz konzervativne porodice, ali je to bilo vidljivo odmah. Čim je Luk Brajan (Luke Bryan) na njegovu tinejdžersku foru odgovorio aluzijom na pjesmu koleginice iz žirija Kejti Peri (Katy Perry), a Bendžamin djetinje iskreno priznao kako još nikada nije poljubio djevojku. Da ne prepričavam dalje, sve je stalo u prvi minut ovog videa:
https://youtu.be/7iQn-toQp6A
Emisija je snimljena u oktobru, ali emitovana tek sada, sa početkom nove sezone “Idola”. Poljubac između planetarno popularne pop zvijezde i smušenog tinejdžera otvoreno je eksploatisan kao neočekivan PR za emisiju. Ipak, ubrzo su se javili ljudi koji su u čitavoj situaciji prepoznali nešto drugo.
Da li je to što se nalazi na snimku seksualno uznemiravanje? Jedna anonimna mlada osoba koja se susreće sa velikom prilikom i starija, slavna, u poziciji da tu priliku omogući ili uskrati. Neprijatno snebivanje i imperativno nasrtanje. Kompromisni poljubac u obraz kao izlaz i iskorištavanje situacije da se na prevaru desi više od toga. Posramljeno urušavanje jednog ličnog sna o prvom poljupcu i hvalisavo navijačko oduševljenje okoline.
Ne, naravno da cilj Kejti Peri nije bio da odvede Bendžamina u krevet i ucijeni ga seksom, ali zar opis ove situacije ne djeluje blizanački slično onima koje smo slušali od žrtava Vajnstina i vajnstina? Svih onih situacija koje su digle ogromnu prašinu i podstakle promjene. U kojima je obrnuta uloga polova bila jedina drastična razlika.
“Ne mislim da sam seksualno uznemiravan od strane Kejti Peri i zahvalan sam žiriju na komentarima i kritikama”, rekao je Bendžamin medijima, ali na druga pitanja dodao, “želio sam da sačuvam prvi poljubac za svoju prvu vezu, da bude poseban. Da li bih to uradio da me je pitala: ‘Hoćeš li me poljubiti’? Ne, rekao bih ’ne’. Znam da bi mnogo momaka bilo u fazonu ‘o, da!’, ali ja ne bih.”
I dok su neki jedva dočekali da čitavu priču pretvore u još jedan kontraargument za diskreditaciju svega što se dešavalo u prethodnom periodu, postoje dva istinski zabrinjavajuća zaključka čitave sage.
Prvi je buka u javnosti, koja bi bila drastično drugačija da je, recimo, Lajonel Riči (Lionel Richie), takođe član žirija, na prevaru i protiv njene volje poljubio 19-godišnju djevojku. Dok bi se Ričiju sigurno nacrtala meta na leđima, Peri je inicijalno predstavljena kao zvijezda koja je jednom mladiću podarila trenutak za uspomenu, još i promovisana kao simpatična priča ove emisije.
Druga zabrinjavajuća stvar je tišina predvodnica #metoo pokreta. One koje su reagovale kada je trebalo, pokazale su da ne umiju prepoznati iste pojave kada se zamijene pozicije polova koji u njima učestvuju. Pokazalo se da je jednakost na koju se poziva i kojoj se strijemi i dalje vidljiva samo kroz jednobojne naočari.
Može li se i treba li se Kejti i njen potez izjednačiti sa silovateljima? Nipošto. Nije o tome riječ ni riječ, iako će se ovakvi zaključci sigurno upotrijebiti kao ti neslavni kontraargumenti. Riječ je o tome da i dalje crvene linije vidimo tek kada se sami nađemo iza njih.
Riječ je o tome da nam priče o jednakosti i dalje počinjemo sa “ja” umjesto sa “ti” i “mi”. Riječ je o tome da je #metoo i dalje prvenstveno hešteg.
Riječ je “ne” – to “ne” koje je nesrećni Bendžamin uzaludno višestruko ponavljao i “ne” koje je Kejti ležerno izgovorila kada ga je, potpuno rastresenog upravo doživljenim, poslala van takmičenja.
