Često se događa da sam cijeli dan za laptopom. Zaradila sam sindrom karpalnog tunela, nekada me kažiprst na desnoj ruci toliko boli da ga ne mogu saviti.
Uhvatim se da mislima idem u vrijeme toliko nevino da je tadašnjoj meni stres bio nepoznanica. Imala sam 18 kada sam se prvi puta odselila iz Vinkovaca. Nisam otišla daleko. Živjela sam i studirala u Osijeku. Imala sam dva cimera, mačka i nimalo volje za učenjem.
Svoje sam dane provodila u sobi čije sam prozore otvarala jedino noću. Rolete su uvijek bile spuštene, glazbu nikada nisam gasila i pušila sam previše. Sjedila bih na podu svoje velike sobe i pisala dok me prsti ne izdaju. Bližilo se ljeto, a moj je index bio prazan. U lipnju sam stisnula zube, ušla u tatin stan kao popišan cvijet i priznala mu da ću pasti godinu te da me apsolutno ne zanima ta medijska kultura koju sam upisala.
Vratila sam se doma, pauzirala godinu i živjela u svijetu u kojem nije bilo mjesta za stres i brigu. Kada razmišljam o tom vremenu, osjećam nevjerojatan spokoj. Sadašnjoj meni takav način života ne bi se svidio. Osjećala bih se beskorisno i nikako ne bih mogla biti sretna, no tada sam bila.
Samo ponekad poželim se vratiti u to doba. To se događa kada sam pod velikim stresom i kada mi treba odmor od svega. Razmišljam, onda o tim danima i miru koji su mi donosili i to me smiruje.
Isto tako, volim se vraćati starim filmovima. „Tiny furniture“ jedan je od filmova koji me uvijek zabave i kojima se uvijek iznova nasmijem. Lena Dunham, autorica je i ujedno glavna glumica ove filmske priče. Lena vam je zasigurno poznata iz serije „Girls“, a o seriji sam vam već pisala.
Ovaj me film sjeti na moje bezbrižno razdoblje. Unatoč što sam ja tada imala samo 19, a glavna junakinja filma, Aura, ima 24 i završila je fakultet, nas dvije dijelimo nešto slično. Ona se vratila u svoj dom u kojem ne mora brinuti o hrani, plaćanju režija, učenju, odrastanju i svim onim stvarima s kojima se upoznaš kada postaneš samostalan.
Aura živi s majkom koja je poznata i uspješna umjetnica te sestrom koja je nerijetko bolja i ozbiljnija od nje. Kraj takve se dvije ženske osobe Aura često osjeća manje vrijednom. Izgubljena je, čeka je život na koji još uvijek nije spremna. Vraća se nekim starim stvarima, čini nove stvari koje možda ne bi trebalo da čini netko od koga se očekuje da je ozbiljan i odrastao.
U potrazi za odgovorima na mnoštvo pitanja koja se pojavljuju u njezinoj glavi, Aura poseže za majčinim dnevnicima iz doba kada je imala godina kao ona. Ono što nalazi u tim redovima smiruje ju i daje joj utjehu, jer joj postaje jasno da nitko u njezinim godinama, pa čak ni njezina majka, ne zna što točno radi i što točno želi od života.
Njezina najbolja prijateljica iz djetinjstva, Charlotte, ponovno ulazi u njezin život i dodatno je zbunjuje. Charlotte, baš kao i Jessa iz serije „Girls“, djevojka je slobodnog duha koju ne zanimaju „odrasle stvari“. To shvaćamo vrlo brzo, osobito u sceni u kojoj govori Auri da nitko nije financijski samostalan i stabilan sve do tridesete te da je to posve normalno.
Njezina odjeća, način razmišljanja, priča o „ljubavi“ koju je doživjela sa 16 i potpuno neprimjereno ponašanje pred gomilom maloljetnih prijatelja Aurine sestre, jasan su dokaz da je Charlotte loš utjecaj. Baš to naglašava i Aurina majka, no iako više puta predbacuje Auri da je neozbiljna i da se treba pokrenuti, u nekoliko joj trenutaka govori da je sve što čini zapravo sasvim u redu.
Godinama se nisam pitala što će biti sa mnom i u kojem će me smjeru život odnijeti, u kojem ću smjeru otići sama. S 24 godina upala sam u užasnu depresiji. Oko mene je sve bilo naizgled dobro, no ja sam se osjećala užasno loše i znala sam da ništa nije kako izgledala. Bila sam u vezi, išla sam na fakultet, bila sam okružena ljudima koje volim, no ništa od toga nije bilo dovoljno.
Htjela sam stvarati, htjela sam nekako doprinijeti svijetu i samoj sebi. Htjela sam si dokazati da mogu napraviti nešto od sebe i bilo je krajnje vrijeme da se pokrenem. Nisam kukala nikome osim svom najboljem prijatelju, jer sam znala da Zvonko jedini razumije. Kada se nađem u takvim stanjima i situacijama, kod njega ne postoji sažaljenje. Nikada me nije žalio i vječno ću mu biti zahvalna na tomu. Nekada sam mislila da je pregrub, no da nije bio, ja ne bih ponovno krenula s pisanjem.
Nakon što sam mjesec dana provela u krevetu, odlučila sam se ustati, otvoriti blog i krenuti u avanturu s riječima. Blog mi je donio mnoštvo predivnih stvari, poslova za koje sam mislila da nisam sposobna i, bitnije od svega, blog me naučio odgovornosti. Postala sam zadovoljna sama sobom, počela sam više voljeti svoj život, naučila sam puno toga o sebi i drugima.
I dalje postoje dani kada sam, baš poput Aure, potpuno izgubljena. Nisu me posve napustili dani u kojima imam osjećaj da ne znam tko sam i kamo idem. Vjerujem da se takve stvari događaju i ljudima puno starijim od mene. Svi imamo Auru u sebi, nekada je potpuno mračna, a nekada toliko svjetli da njezine obrise jasno vidimo u zrcalu.
Svatko u sebi bar jednom imao Auru, djevojku koja će se kajati jer je imala seks u cijevi na ulici i to sa zauzetim kolegom. Svatko je nekada bio Aura i radio posao koji mrzi. I to je apsolutno u redu, u redu je ponekad biti Aura, izgubljena, zbunjena i nesigurna. U redu je provesti neko vrijeme u krevetu i razmišljati o tome što možeš napraviti da osjećaj izgubljenosti nestane i da se nađeš jer si baš sad trebaš. U redu je ponekad pasti pa se ustati s Aurom sjajnijom nego ikada.
