Priča o simbolu iskrene ljubavi koje se “stavljaju ispred zastava” – kako pjeva grupa Zabranjeno pušenje, priča o sarajevskim Romeu i Juliji, prizor mrtvih tijela Admire i Boška, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu koji je grad dijelio na dva dijela obišla je svijet.
Američki reporter Kurt Schork je 1993. godine za Reuters prvi napisao reportažu o tragičnoj ljubavi dvoje mladih Sarajeva, tvrdeći kako je postojao dogovor nadležnih, s bosanske i srpske strane, da mladi par pređe liniju razgraničenja.
“Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Srba, neko ih je pogodio”, napisao je Schork.
Jedan od očevidaca smrti dvoje mladih, prije nekoliko godina je opisao kako je kod njih vidio nadu za život bez rata:
„Djevojka je mahala torbom, držali su se za ruke, i u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal – prvo je pogođen Boško pa Admira – ona je dopuzala do njega…. i ležali su onako zagrljeni.“
O “sarajevskom Romeu i Juliji” Japanci su snimili dokumentarni film, dokumentarac je snimljen i u koprodukciji PBS's Frontline, National Film Board of Canada i WDR Germany, a režirao ga je John Zaritsky. Napisana je i opera, brojni članci, pjesme, priče. Opjevao ih je i poznati pjevač Bill Madden.
Sarajevska rock grupa Zabranjeno pušenje je 2013. snimila album sa udarnom pjesmom “ Boško i Admira”. Snimljen je i video spot. Tada je frontmen grupe Davor Sučić, izjavio:
“Ovo je prvenstveno pjesma za Sarajevo, ovo je sarajevska priča i mislim da će se Sarajlije u njoj najviše prepoznati. Nadam se da će imati onu energiju koju dobre pjesme imaju i da će je osjetiti i ljudi koji ne znaju direktno za događaj, koji nisu doživjeli i preživjeli ovdje rat. Kao što mi nekada čujemo neku pjesmu na engleskom i ne znamo joj tekst, ali nas energija pjesme privuče. Nadam se da će se to desiti sa ovom pjesmom i da će je ljudi razumjeti i van Bosne i Hercegovine jer ova priča nije samo naša“, rekao je Sučić.
Za svjetsku javnost posebno je zanimljivo što su sarajevski Romeo i Julija, kako ih je prvi prozvao CNN, različite nacionalne pripadnosti – Admira je Bošnjakinja (Muslimanka), a Boško Srbin.
Roditelji, i Brkići i Ismići, su odobravali ovu ljubav.
Umiješao se rat u ljubav
Radmilu Brkić, Boškovu majku, sam upoznala 1998. godine, sasvim slučajno, u jednom od brojnih redova u kojim su se predavali zahtjevi za povrat stana. Ona je, naime, napustila Sarajevo i vratila se u rodno mjesto kod Kruševca u Srbiji. Prepoznala sam je sa fotografija iz reportaža o tragediji njenog i djeteta Nedrete i Zije Ismića.
Pitala sam je gdje boravi na šta je odgovorila: “A gdje bih nego kod mojih Ismića?”
Posjetila sam ih u kući Ismića, uz Miljacku, nasuprot naselja Otoka, gdje su tada živjeli. I danas pamtim atmosferu iz tog doma, odnosno Rade Brkić kod Ismića. Pričali su o svojoj djeci, o njihovoj čistoj ljubavi i tragediji, gledali smo albume s fotografijama, suze su kapale… Nedreta, u tišini koja nas sve zbog tuge pritišće, kaže:
„Stalno mi je je Admira govorila: ’Zar misliš da je pošteno da Boško ide sam, a da ja ostanem?’ To da pođe bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti.“
A Zijo Ismić dodaje: „Umiješao se rat u ljubav, to je taj problem. A onda prestaju svi zakoni, i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata.“
Jedna od najljepših ali i najtragičnijih ljubavnih priča nije zaštićena od politizacije, od nagađanja ko je i s koje strane ispalio smrtni rafal. Srce Boškove majke, Rade Brkić, je iskreno:
„Ne razmišljam uopšte ko ih je ubio. Jednostavno i kad bih doznala za tog čovjeka i kad bih ga vidjela pred sobom, samo bih ga pitala: ’Zašto si to uradio? Zašto ih ubi?’ Ništa više.“
Zagrljena tijela sarajevskih “ Romea i Julije” ležala su sedam dana na mostu Vrbanja, a osmog su njihova tijela izvučena i sahranjena na groblju u Lukavici (Republika Srpska). Po završetku rata, 1996. godine, na inicijativu i želju Admirinih roditelja, njihovi su posmrtni ostaci prebačena na groblje Lav u Sarajevu i zajedno sahranjeni. S tom odlukom je bila saglasna i Boškova majka Rada Brkić (Boškov otac je umro).
Ispod njihovog groba vječni smiraj je pronašao i američki ratni reporter Kurt Schork. Zadivljen snagom njihove ljubavi i zapanjen tragičnim krajem, izrazio je želju da bude sahranjen pored njih, kada jednom ode sa ovoga svijeta. Ubijen je na ratištu u Sijera Leoneu 2000. godine i njegova urna je položena u grob ispod Admirinog i Boškovog, na sarajevskom “Lavu”.
Ko je ubio dvoje mladih ljudi na njihovom putu u svijet bez rata i mržnje? Mnogo je odgovora “ iz pouzdanih” izvora, ali nikada niko nije optužen za ovo ubistvo. A na Vrbanja mostu ili u popularnom “Vilsonovom” kojim prođe dnevno na stotine mladih ljudi, nema nikakvog obilježja ili spomena na ljubav dvoje Sarajlija.
Možda, nadležnim koji aminuju spomen-obilježja, ne treba uspomena na ljubav dvoje mladih različite nacionalnosti?
Ipak, priklanjajući se onim koji ne žele da se oskrnavi uspomena na Admiru i Boška, podsjećam na ono što je svojevremeno o Admiri i Bošku zapisao pisac Goran Simić:
“Na polovini mosta već su bili mrtvi, a onaj koji je povukao obarač nosio je uniformu i nikad nije proglašen ubicom.“
