Ne zna se tačno zbog čega je došlo do tog tragičnog sukoba. No, za jednu ženu iz jedne od zaraćenih zajednica to nije bilo ni važno. Jedino je bilo bitno da se nešto uradi kako bi se spriječila krvoprolića u budućnosti.
Zbog toga ništa nije moglo da zaustavi Fatumu Abdulkadir Adan od toga da se bori za mir u u nestabilnom regionu. Nije joj smetala ni njena karijera advokatice – naprotiv, napustila je svoj posao u Najrobiju i vratila se u Marsabit odlučna u tome da okonča rat među klanovima.
„To me je pokrenulo. Glad za rješenjem. Mnogi ljudi su bili zauzeti kukanjem zbog situacije u Marsabitu. To se uvijek dešava u sjevernoj Keniji. No, ja lično sam osjetila da bih mogla nešto uraditi po tom pitanju“, izjavila je Fatuma za „Daily Nation“.
U to vrijeme Fatuma je vodila razvojnu inicijativu „Horn of Africa“ („HODI“), u okviru koje je pružala usluge pravne pomoći zajednici kako bi se postigli dogovori van suda. Tim poslom je počela da se bavi 2003. godine, u kući svojih roditelja, no krvoproliće 2005. godine je sve promijenilo.
„Kada je došlo do masakra, shvatila sam da su naše plemenske razlike duboko ukorijenjene i da postoji potreba da se angažuju žene i mladi ljudi“, objasnila je Fatuma, koja je danas direktorica organizacije „HODI“ i proslavljena mirovna aktivistkinja u Marsabitu.
Godine 2007. je registrovala nevladinu organizaciju sa namjerom da se zalaže za mir. Tada su o rješavanju sukoba odlučivali samo stariji ljudi. Nije bilo nijedne žene, niti jednog mladog čovjeka, iako su upravo žene i djeca bili najviše pogođeni sukobima. Kako prenosi „Daily Nation“, navodno su mladi ljudi i dalje bili opremljeni puškama i spremni da krenu u rat.
„Brinula sam se zbog tog što djecu i žene niko ništa ne pita. No, osjećala sam da se stvari ne mogu raditi rutinski – znate, da se za krvoproliće plati sa nekoliko krava i kamila dok se kultura osvete i kontraosvete nastavlja. Tada sam okupila 50 žena koje su bile pogođene sukobom u Marsabitu i tražila od njih da podijele svoju bol i tugu“, objasnila je Fatuma (38), majka dvoje djece.
No, još uvijek nije bila sigurna u to na koji način će u cijelu priču uključiti djecu. Kako kaže, voljela je fudbal isto koliko su ga voljeli i mladi momci u Marsabitu, upravo oni koji bi bili uvučeni u tradiciju ubijanja. Fatuma naglašava da u sjeverno – istočnoj Keniji čak i mali dječaci nose puške.
„Sve donedavno dječaci su dolazili na teren, noseći puške. Jednom je za vrijeme turnira 2009. godine gledalac otkočio svoj pištolj zbog spornog gola”, ispričala je Fatuma i dodala: “Bilo je teško pokušati iskorijeniti duboko ukorijenjenu kulturu ovih zajednica, ali polako mijenjamo njihov način razmišljanja. Lopta još uvijek nije u potpunosti zamijenila metak, ali doći ćemo i do toga. I pobijedićemo!”, izjavila je Fatuma.
“Pucaj da bi osvojio poen, a ne da bi ubio”
Fatuma je naglasila da je jedna stvar oduvijek bila sigurna, a to je da uprkos tome što je zvuk pucnjave poznat u tom dijelu Kenije, meci su uvijek utihnuli kada je u toku bila Premijer Liga ili FIFA fudbal. To joj je pokazalo koliko muškarci vole taj sport.
Noćima nije spavala misleći o tome kako da angažuje dječake iz zaraćenih zajednica i tako smanji neprijateljstvo i uporan rat među plemenima. Došla je na ideju da organizuje turnire na koje će pozvati posvađana plemena, a moto joj je bio “Pucaj da bi osvojio poen, a ne da bi ubio”. Korištenjem programa “HODI United clubs-Football4Good” angažovala je mlade ljude u borbi za mir sa ciljem jačanja i promovisanja mirnog rješavanja sukoba.
“Utakmice se fokusiraju na mlade ljude i naglašavaju miran, kooperativni pristup od kojeg obje zajednice imaju koristi”, objasnila je Fatuma.
“Pucaj da bi osvojio poen, a ne da bi ubio” nudi priliku da se mladi ljudi angažuju na različite načine, razoružava njihove umove i omogućava im da preuzmu kontrolu na svojim životima. Fatuma je naglasila da zbog toga imaju tolerantnije mlade ljude koji prihvataju svoje razlike i pokušavaju da podstaknu razumijevanje. Taj program je upisan u mrežu “Svjetski ulični fudbal” u kojem se nalazi više od 104 organizacije koje fudbal koriste da čine dobro u cijelom svijetu.
Djevojke u fudbalu
Godine 2008. Fatuma je osnovala i fudbalski tim za djevojke, uprkos otporu porodice i zajednice. Time se stvorio siguran prostor za djevojke u kojem su one mogle razgovarati i podijeliti svoje probleme i to u zajednici u kojoj je bilo nezamislivo da djevojčice igraju fudbal. Fatuma kaže da su time srušene mnogobrojne barijere. Djevojčice, između ostalog, uče o ličnoj higijeni, reproduktivnom zdravlju i kako da vjeruju u sebe i postignu ono što je dobro za njih.
Fatuma je naglasila da je ovom inicijativom rehabilitovano više od 1.000 djevojčica koje su napustile školu ili su to skoro uradile. Otkad je osnovala klubove za djevojčice, smanjio se broj učenica koje su napuštale školu.
No, Fatuma priznaje da nije sve uvijek bila dječija igra. Neistomišljenici često stoje između podsticaja nastalih u godinama teško dobijenih borbi. Jedan primjer je i slučaj iz 2008, kada su, nakon povratka sa turnira za djevojke u Najrobiju, 12 članica tima oteli i silovali “njihovi potencijalni muževi” što je obično simbol njihove vjeridbe i braka.
“Za mene je to bilo kao da me moja kultura kažnjava zbog toga što sam uznemirila status quo. Imala sam osjećaj da me je zajednica htjela kazniti zbog mojih aktivnosti. Kada se to dogodilo, otišla sam zbog krivice koju sam osjećala. Trebalo mi je skoro dvije godine da nastavim rad sa klubovima”, otkrila je Fatuma.
Hidžabi i čarape
I neki roditelji su bili protiv organizacije “HODI”. Mnogi su dovodili u pitanje moral djevojaka “koje sve otkrivaju na otvorenom polju u šorcevima i majicama”. Zbog toga otpora je Fatuma morala razviti drugačiju strategiju. Nakon konsultacije sa imamima dobila je savjet da izmijeni opremu tako da se u njoj nalaze hidžab i čarape.
“Kada sam se 2013. godine pridružila klubu ‘HODI’, majka mi je rekla da ne mogu igrati. Ponekad me je čak i zaključavala u kuću, grdila me je, pa čak me je i tukla kako bi me spriječila da idem. Ili kada bih se iskrala, a ona bi saznala, dolazila je na teren i odvlačila me s njega, te bi grdila trenera. Govorila bi da fudbal nije pristojan, da nije za djevojčice”, ispričala je za “Daily Nation” Hilda Vandžiku (Hilda Wanjiku), petnaestogodišnja članica kluba za djevojke, i dodala da joj je fudbal pomogao u tome da se fokusira i izbjegava loše društvo.
“Razbijamo tišinu pomoću fudbala” (“Breaking the Silence Using Football”) je 2015. godine osvojio sportsku nagradu “Beyong” za društvenu inkluziju.
“Sada ona ista zajednica koja me je proganjala shvata koristi. Majke mi dolaze i traže da upišem njihove kćerke na fudbal. Nastavnici čije škole nisu u programu takođe žele da se uključe”, otkrila je Fatuma. Ona danas pokušava da primi što više mladih ljudi i stvori od njih generaciju koja donosi promjene.
Borba za ljubav i brak
Fatumina želja je da sa ovom idejom stigne i u Etiopiju, Somaliju, Sjevernu Keniju i ostale afričke zemlje. Ona je dijete mješovitog braka – otac joj je pripadnik plemena Borana, a majka je iz naroda Gabbra. Osim toga, udala se za pripadnika naroda Rendille i tako pogledala oči u oči plemenskoj mržnji, zato što su roditelji njenog muža odbili da idu s njim kada je bude prosio. I Fatumin otac je bio bijesan.
“Zaljubila sam se u pripadnika Rendilla, neprijatelja moje zajednice. Morali smo se tajno zabavljati zato što nismo smjeli rizikovati da se za našu vezu sazna”, ispričala je Fatuma. Bila je uporna i na kraju se i udala za njega i dobili su dvoje djece.
Pored fudbala i obrazovanja, drugi programi organizacije “HODI” uključuju poboljšanje načina života. Fatuma je dobila nekoliko priznanja zbog uloge u osnaženju kohezije zajednice i odlikovana je kao neopjevana kenijska heroina. Za svoj rad u rješavanju sukoba osvojila je Štutgartsku nagradu za mir, kao i nagradu “Nada kroz obrazovanje” (“Hope Through Education”). Nominovana je za Nobelovu nagradu za mir, a 2013. godine je bila govornica na mirovnim govorima u Ženevi.
Tokom godina, njen program je bio uključen u mnoge aktivnosti – od pružanja pravnih usluga u vezi sa pitanjima koja se tiču kršenja ljudskih prava i etničkog nasilja do korištenja fudbala za edukaciju zajednica o osjetljivim društvenim problemima kao što su rodno nasilje, sakaćenje ženskih genitalija i dječiji brakovi.
