Primjer na primjer, na stavljanje kovčega u grobnu raku će svaka druga osoba misaono konstatovati: „Sad je na boljem mjestu“ ili „Sad se smirio/la“.
Ne, ne mislim da je namjera zloćudna, al’ da te riječi doslovno ama baš ništa ne znače – to, evo, mogu da tvrdim. No, to nije tema današnjeg druženja.
Kad i ako, ne daj ti Bože, kažeš da te je nečega strah – u tim prilikama se, jelte, kaže: „Nemaš razloga da se bojiš“.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Mišo, ja se bojim.
– Ali, nemaš razloga.
Svaki, pa i iracionalni strah, uplašenom je sasvim racionalan.
Pošto se BOJIM da u očima bilo kog ljudskog stvora budem percipirana kao nejaka, o svojim strahovima rijetko pričam. Imam ih šarenih, crnih i bijelih, ali svi su redom (barem meni) sasvim racionalni.
Godinama sam se bojala stomatologa. Do te mjere da me čak nije bilo sramota da me u dvadeset i nekoj godini majka drži za ručicu dok mi suza lije niz lice na po one zubarske stolice. Sve simptome bolesti straha bih dobila istog onog trena kada bi MAMA (jer, ja nisam smjela ni to) zakazala termin kod čika zube. Oblije me nekojakav znoj, sva se uzjogunim, trema drma k'o da ću nastupiti pred dvije milje ljudi, a ne pred jednom osobom u bijeloj mantiji.
I trajalo je to.
Jer, jedini odgovor koji sam svih tih godina dobijala na konstataciju „Bojim se zubara i mislim da su zli ljudi koji nanose bol nevinim“ bio „Nemaš razloga da se bojiš“. Ama, kako nemam? Jebeno imam. „Jelena, ti digni ruke ako te bude baš boljelo.“ Jelena digne i noge i ruke, al’ ovaj ne prestaje da burgija. „Jelena, ovo će trajati samo par sekundi.“ Petnaest minuta poslije, i dalje mi izbija mozak onim sado-mazo zubarskim setom.
Veselke mi moje koja me je za tu ručicu držala, došla sam u fazu vjerovanja da su stomatolozi po prirodi sadisti, da im je posjedovanje te odlike k'o polaganje prijemnog ispita.
I onda upoznah THE čika zubu.
Ne bih da ovo preraste u PR tekst, pa neću navoditi njegovo ime ni prezime, al’ ako vam stvarno treba preporuka za dobrog zubara u Banjaluci, slobodno se javite, ovog bih i babi svojoj sa Romanije preporučila. (A za babu sa Romanije samo crème de la crème.)
Šta je to THE čika zuba uradio?
Nije mi govorio da nemam razloga da se bojim, no je učinio sve što je u njegovoj moći da me a) što manje boli i b) da mom strahu pristupi kao stvarnoj prepreci za izliječenje bolnog zubića. Kad ja dignem ruku, on stane da vidi šta mi je i kako živim ovih dana. Kad ja pitam koliko će to burgijanje da traje, on odgovori iskreno, a pri tome mogu dići, jelte, i tu ruku, jeb'la me ona više. Čovjek mi je čak dao diplomu za hrabrost. Znate ono što se daje djeci? E, pa.
I ja tu diplomu shvatam sasvim ozbiljno.
Jer, jesam pobijedila strah od zubara, ali ne sama, no upravo uz pomoć zubara koji mi nije rekao no na primjeru pokazao da fakat i nemam toliko razloga da ga se bojim.
Lako je bilo sa umnjacima i kutnjacima, uvidjeh ja poslije.
A šta ću s onim strahom za koji primjer znači kraj?
Jer…
Bojala sam se ja i smrti. Godinama.
Sve dok mi se smrt nije desila.
Ne moja, neg’ njegova. No, možda je to i ista stvar. Jer njegova smrt je i cijeli jedan komad mene ubila. Ali, tada sam shvatila da se ja zapravo nikada samog umiranja nisam ni plašila, no neznanja.
Jer nema sad ko da mi kaže i pokaže da ja zapravo i nemam toliko razloga da se bojim. Nema ko da mi objasni smisao besmisla. Nema sad ko da mi da diplomu za hrabrost ili zaustavi strah kad ja dignem ruku. Nema sad ko da mi u praksi izbriše lik njegovog ledenog mrtvog lica.
A ni scenu spuštanja kovčega u raku.
Nema.
Zato se i dan-danas plašim. Plašim se da će mi jednog dana stići poziv sa onim zlokobnim „primite moje saučešće“. Neću da ga primim. Neću nikakvo učešće, a ni saučešće u tome.
Strašno je to, zar ne?
Čovjek se samo djelima može izboriti sa svim svojim strahovima. Bilo da se boji braka, bilo mraka. Bilo da se boji sebe, bilo drugih. Bilo da se boji sadašnjosti, bilo budućnosti. Bilo da se boji ljubavi, bilo izdaje.
Ne riječima, no djelima.
Ali, ima tih strahova gdje nema teorije, a ni prakse koja će ti dušu smiriti.
A to je možda i najstrašnije od svega.
