Zdravorazumnom čovjeku je teško povjerovati u tako nešto, ali zdrav razum takođe nalaže skidanje koprene sa ove tegobne teme.
Od kad je lavina pokrenuta 2002. godine u Bostonu, nezaustavljivo na površinu izbijaju mnoga zlodjela za koja je čovjek, valjda, negdje odlučio da budu dio celibata, pa da s njim mogu samo ravno u grob. Ipak, kad se prvi kamen zakotrljao, pa drugi, pa treći, teško je zaustaviti istinu – ona uvijek nađe svoj put.
Nisu to bili sakralni obredi u kojima će svešteno lice pomaziti dijete po glavi, iako se da naslutiti da su u njihovim redovima stvari predstavljene baš tako. Jer, među onih sedam pravila, tih sedam krugova pakla kojim je cirkulisalo stotine zlostavljača iz redova crkve i hiljade djece iz svijeta profanog, ispisane su stranice i stranice izvještaja o tome kako su sveštenici postojano i predano seksualno iskorištavali najmlađe.
Sveštenik je silovao sedmogodišnju djevojčicu, kad ju je posjetio u bolnici gdje je boravila zbog operacije krajnika. Američki Time prenosi i da je drugi sveštenik prisilio devetogodišnjaka na oralni seks, a zatim mu je usta isprao svetom vodicom.
Izvještaj, koji je objavio Vrhovni sud Pensilvanije, donosi gnusne detalje o seksualnom zlostavljanju u Katoličkoj crkvi, sa imenima više od 300 optuženih sveštenika. Navedeno je da su visoki crkveni zvaničnici sedam decenija “postojano i predano” zataškavali seksualna zlostavljanja djece unutar crkve.
“Vjerujemo da je pravi broj – djece čiji su podaci izgubljeni i koji se plaše da izađu u javnost – više hiljada”.
Govorimo o sedam pravila ćutnje. Po kojima funkcioniše ovaj skaradni sistem. Obrazac ponašanja je toliko ukorijenjen da je FBI bukvalno mogao da istražuje na osnovu sedam ponavljajućih koraka. Institucionalni vodič za prikrivanje istine, kako prenosi Quartz, doveo je do toga da revers celibata ostane zataškan toliko dugo. Jer, pravila su jasna – šta se desi u Vegasu, ostaje u Vegasu. A, boga mi, i mnogo šire.
“Kada sveštenik mora biti izmješten, ne govori zbog čega je došlo do toga. Reci parohijanima da je ‘na bolovanju’ ili da pati od ‘psihičke iscrpljenosti’. Ili nemoj ništa govoriti.”
To je četvrto pravilo. Ako se na ovu spoznaju bilo kome pojavi kamen u želucu, karcinom će sigurno kad spozna da već sljedeće pravilo nalaže da sveštenik koji je silovao dijete i dalje ima obezbijeđene uslove stanovanja i obezbijeđene životne troškove, a, kako pravilnik govori dalje, u slučaju da bilo šta procuri u javnost, pa ljudi počnu da pričaju, sveštenika ne treba “protjerati iz sveštenstva”, već ga samo premjestiti u drugu zajednicu, gdje niko neće znati da je seksualni predator.
“Posljednje, i najvažnije, nikad ne prijavljivati policiji.”
O tome govori i netom objavljen izvještaj. Nakon istrage koja je trajala godinu i po, a tokom koje je ispitano više desetina svjedoka i proučeno više od 500.000 stranica dokumenata svake eparhije, više od 1.000 djece žrtava je identifikovano iz dokumenata same crkve! Sveštenici su zlostavljali i djevojčice i dječake, ali i tinejdžere. Crkvene vođe su ih za to vrijeme ignorisale, odnosno, štitili su zlostavljače i, prije svega, svoju instituciju.
I šta sad, kad je sve, ipak, dospjelo u javnost? Najtužnije od svega je upravo to da je upravo zbog zataškavanja unutar same crkve veliki broj slučajeva zastario za sudski proces. Međutim, kako prenosi BBC, moguće je da bude novih slučajeva i još optužnica jer se istraga nastavlja.Takođe, iako su u izvještaju navedena imena više stotina sveštenika, pojedina nisu objavljena zbog tvrdnji da bi im tako bila narušena ustavna prava. Državni tužilac Pensilvanije Džoš Šapiro (Josh Shapiro) je izjavio da njegova kancelarija radi na uklanjanju tih ograničenja.
“Zvaničnici crkve namjerno opisuju zlostavljanje kao neku glupost, a ona to nimalo nije. To je zlostavljanje djece, među kojima je bilo i silovanja”, istakao je on.
Mnoge žrtve su tvrdile da su bile drogirane ili da su ih omamili na neki drugi način. Takođe, neki se sjećaju da su ih u porodici tukli jer im nisu vjerovali kad su ispričali šta se dogodilo. To su svjedočenja onih koji su progovorili.
A šta je sa svima onima koji nikada o nečemu sličnom nisu javno progovorili i onih koji i danas ćute?! Američki mediji mahom upravo ta pitanja stavljaju u prvi plan, jer je teško povjerovati da ova sedmodecenijska tajna usamljen slučaj.
“Ali u desetinama drugih eparhija, nije bilo istrage, što navodi žrtve da se zapitaju da li će crkva ikad istinski preuzeti odgovornost ili biti pozvana da to učini”, prenosi Time.
I baš kao što navodi Teri Mekirnen (Terry McKiernan), osnivač BishopAccountabiliti.org, masačusetske neprofitne organizacije koja prati slučajeve seksualnog zlostavljanja djece unutar crkve, “to se dešava svuda, tako da nije osnovno pitanje u kojoj se eparhiji dogodilo seksualno zlostavljane djece, već gdje još uvijek informacije o tome nisu dostupne”.
Fil Savijano (Phil Saviano) iz Masačusetsa je ranije objelodanio da ga je početkom 60-ih godina prošlog vijeka, kada je bio jedanaestogodišnjak, seksualno zlostavljao jedan sveštenik. Sada vjeruje da će Velika porota u Pensilvaniji podstaći na istrage u drugim saveznim državama. On, međutim, sumnja da će eparhije svojevoljno objaviti imena sveštenika predatora, osim ako na to budu prisiljene.
“Moj lični osjećaj je da niko od njih neće istupiti dobrovoljno. Uvijek je tu pritisak javnosti, parohijana ili sudske vlasti”, rekao je Savijano, čija priča je prikazana u tekstu koji je 2002. godine objavljen u The Boston Globe, koji je potom ovjenčan Pulicerovom nagradom, a kasnije ekranizovan u Oscarom nagrađenom filmu “Spotlight”.
Znam, sad će mnogi reći “ali nije samo to crkva”. Znam, ali i jeste.
