U stvarnosti to baš i nije tako, jer se simptomi napada panike razlikuju od osobe do osobe i ne mogu se tek tako ukalupiti, moje iskustvo sa napadima panike je bilo u potpunosti drugačije.
Tokom posljednje godine studija moj društveni život bio je poprilično buran. Dobila bi poziv za neko druženje i nije mi bilo važno da li je u pitanju neka žurka, odlazak u bioskop ili nešto treće pristajala bih bez dodatnih pitanja. Postala sam nepodnošljivi ekstrovert koji je prihvatao bilo kakvo opravdanje samo da ne uči. Neobično je bilo što bi se svaki put, sat dva prije nego što bi krenula na dogovoreno mjesto počela osjećati bolesno. Prolazili bi me žmarci, osjećala bih mučninu i morala bih ići do toaleta svakih deset minuta. U većini slučajeva bih na kraju otkazala druženje i ostajala u sobi. Par minuta nakon otkazivanja počela bih se osjećati bolje. I tako svaki put.
Bilo mi je jasno da imam neki problem jer mi je bilo neshvatljivo da sam svaki put kad bi trebalo da napustim stan dobila stomačne probleme i čudesno se oporavila kad bih otkazala. U to vrijeme bilo mi je potrebno godinu dana da shvatim šta mi se dešava. Tek kada sam potražila pomoć psihoterapeuta u vezi PTSP-a shvatila sam da su svi ovi simptomi bili različiti aspekti istog problema – ozbiljne anksioznosti.
Na televiziji i u filmovima napadi panike izgledaju kao samo jedna jedina stvar: osoba koja je proživljava se hvata za grudi i očajnički traži vazduh i zatim diše u papirnu kesu, ali moje iskustvo nije bilo ni slično tome i to je bio jedan od razloga zašto mi je bilo potrebno određeno vrijeme da shvatim šta mi se dešava. Uvijek sam milsila kako anksioznost nema nikakve fizičke simptome, osim onoga što je nalik napadu astme, ali za groznicu, bolove i mučninu nisam znala. Nisam znala da ti se može desiti da se ukakiš u gaće dok si na sastanku samo zato što je automobil glasno zatrubio u blizini restorana u kom sjediš (istinita priča).
Meni i 40 miliona ljud koji žive sa anksioznosti to je definitivno fizičko iskustvo. Onog trenutka kada naš mozak osjeti opasnost (pravu ili iracionalnu) amigdala šalje signal distresa hipotalamusu koji tada otpušta brojne hormone poput kortizola i adrenalina da bi tijelo pripremila na akciju. Psiholozi za ovo imaju termin „bori se ili bježi“ pošto nam je u genima ili da se suočimo sa opasnosti ili da bježimo koliko nas noge nose.
Navala hormona obično uzrokuje ubrzano lupanje srca ili rast pritiska, a naša osjetila naglo postaju oštrija zajedno sa mnoštvom fizičkih simptoma koji su odgovor na opasnost. U knjizi Mindfulness and Psychotherapy je objašnjeno kako hipokampus koji se nalazi u blizini amigdale je odgovoran za skladištenje emocionalne memorije, a to znači da neko traumatično sjećanje ili nešto što nas podsjeća na opasnost može izazvati napade panike.
Kada posmatramo anksioznost sa evolucijskog aspekta, fizički simptomi poćinju imati puno više smisla, ali ne mogu, a da se ne zapitam kako se neko može ukakiti u gaće tokom sastanka samo zato što je neko zatrubio glasno? Odgovor je jednostavan, a sve je to zbog povezanosti mozga i probavnog trakta što objašnjava mučnine, povraćanje i nezgodu u restoranu. Jer to su sve stvari koje možemo doživjeti u stanju pretjerane uzbuđenosti.
„Svaki put kad neko doživi emotivnu nevolju, to se nekako mora ispoljiti. Kada se dešavaju stvari na emotivnom polju, automatski se mijenja situacija u našem probavnm traktu. Stres, depresija ili anksioznost mogu u potpunosti promijeniti fiziologiju crijeva ili dovesti do toga da se naš gastrointestinalni trakt grči ili pomjera“, objašnjava to psihoterapeutkinja Laura Federico. Anksioznost čak može pogoršati upalne procese u crijevima i zbog toga se dešava da imamo proliv, bolove u stomaku ili mučninu.
Anksioznost , pored probavnih smetnji može prouzrokovati i bolove u drugim dijelovima tijela, grlu, pod pazuhom, leđima… U svakom slučaju postoji mnoštvo fizičkih simptoma anksioznosti jer postoje ljudi koji je bukvalno boluju. Federico insistira na tome da njeni pacijenti shvate kako su svi ti simptomi normalna pojava ma koliko neobično zvučali. I ono što je najbolje kad sve to shvatite sama anksioznost vam se neće činiti toliko strašnom.
Nakon što sam na fakultetu nakon dijareje, groznice i valunga otišla u kliniku uplakana jer sam mislila da umirem od svinjske gripe, otkrila sam da je to samo odloženi napad panike. U početku sam se osjećala poniženo, a zatim me bilo stid, a na kraju sam osjetila olakšanje. Kada ste svjesni svih simptoma koje može donijeti anksioznost, sve će biti bar malo lakše. Ja i dan danas imam te simptome kada proživljavam napade panike, ali pošto znam da je sve to standardna procedura moje anksioznosti, nekako je lakše.
