Ovako priču za Lola magazin počinje Zehrina Karić iz Lukavca, akademska umjetnica i profesorica u Građevinsko-geodetskoj školi u Tuzli, koja je oslikala zidove bolničkog odjeljenja na kojem borave djeca. Iako je na taj način željela bar donekle da im olakša bolničke dane, kaže da joj je, kao umjetnici, ali i čovjeku, najveća želja da njen rad, zapravo, vidi što manje djece.
“Umjetnici imaju želju da što više osoba vidi njihov rad, ali u ovom slučaju želja je da što manje djece vidi ove murale. Ako već moraju provesti vrijeme u bolnici, onda se iskreno nadam da će im ovaj rad donijeti osmijeh na lice. Njihov osmijeh je najbolja nagrada, dar koji mogu dobiti”, ističe ona.
Od ideje, skiciranja i konačne realizacije, odnosno izrade ovih murala proteklo je dva mjeseca. U tom periodu je slikala vikendima, ali i radnim danima prije ili poslije nastave, koristeći svo slobodno vrijeme. Tu su brojni omiljeni likovi iz crtanih filmova, oni koji mališane uveseljavaju i čine srećnima, koji su osvanuli na ukupno 14 murala.
“Odlazak u bolnicu nije jednostavan, naročito za djecu koja se plaše doktora, tako da bi veseli motivi sa zidova ublažili taj strah kod djece. Najveći motiv zapravo mi je dječiji osmijeh i njihove reakcije. Nadam se da sam im darovala nešto što će ublažiti njihov strah i pomoći im da brže i lakše prođe vrijeme u bolnici. Likovi sretnih sovica, omiljeni junaci iz crtanih i igranih filmova (vjerujem) mogu pomoći u tome”, kaže Zehrina.
Kada je počela da oslikava zidove Dječije klinike UKC-a Tuzla bilo je raznih komentara, ali, kako kaže, i smiješnih situacija. Jedna od njih je da je uposlenica pomislila da je u pitanju pacijent koji šara po tek renoviranim zidovima.
“Brzo sam objasnila o čemu se radi i od tada se rado sjećamo i nasmijemo zbog toga. Roditelji djece su izražavali zahvalnost i pohvale, a najveći broj pozitivnih komentara sam dobila pri završetku projekta, kada sam i objavila informaciju o tome. Nisam bila ni svjesna veličine učinjenog i to me sada čini ponosnom i presretnom. No, najbolje reakcije sam dobila od mališana, zbog kojih sam i započela ovu avanturu oslikavanja. Oni reguju prirodno, instinktivno, i znali su vrisnuti od dragosti kada ugledaju neki od murala na kojem je naslikan njihov lik iz omiljenog crtanog. Jedna djevojčica je odbijala da ide kući jer je željala biti uz tetu koja slika. Njihove reakcije su mi i dale snagu da završim ovaj projekat”, ističe ova mlada umjetnica.
Zehrina za sebe kaže da je umjetnica koja slika, čita knjige, radi kao profesorica, uživa u prirodi, kafi, razgovoru sa prijateljima… Slikarstvo, ipak, nije samo njen hobi. Diplomirala je, a potom i magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek slikarstvo, i od tada se njime aktivno bavim. Do sada je imala šest samostalnih izložbi i veliki broj kolektivnih, bila je učesnica brojnih likovnih kolonija, projekata i radionica iz područja umjetnosti. Za svoj rad je dobila i nekoliko nagrada i priznanja.
“Do sada sam imala, dakle, veliki broj izložbi i na taj način sam imala priliku da pokažem svoja djela. Pored toga, bila sam članica UG Art Centar Lukavac, u sklopu kojeg smo realizovali projekat Historija umjetnosti na ulici, gdje smo djelovali u javnom prostoru oslikavajući murale poznatih djela na zgradama u Lukavcu. Međutim, ovaj projekat Oslikavanje dječije klinke sam realizovala samostalno i sretna sam da ovi murali ostaju kao jedan trag likovnog umijeća“, pojašnjava Zehrina te dodaje da bi nešto slično voljela ponovo da uradi.
“Naravno, jer dobre stvari treba ponoviti”, poručuje za kraj.
