“Idete na festival? A gdje vam je dijete?”
Ako ste roditelj, velike su šanse da ste ovo pitanje čuli više puta. I to ne iz zle namjere. Naprosto, kao da svi očekuju da društveni život stane ili zastane čim dođe beba, pas ili kredit u švicarcima. Istina, rutine postaju komplikovanije i novopridošlice iziskuju puno vremena; međutim, to ne znači se ljubav prema muzici i provodu izgubi negdje između sterilizatora i dječijih igračaka.
Roditelji, ljudi sa psima, parovi koji su prešli četrdesetu i dalje vole muziku. Vjerovali ili ne. I ne samo to. Vole provod, koncerte i festivale.Vole bendove koje su otkrivali zajedno, one koje će tek zavoljeti, i sve što je između. Vole prirodu, festivalsku energiju, ples pod zvijezdama. Samo im treba prostor, koji ih ne tjera da biraju između djece i sebe, između odgovornosti i slobode. Ali čini se da se toj ciljnoj grupi malo ko obraća. Bar ovde kod nas.
Priroda, muzika i ljubav, ta stara stvar
U svijetu već odavno vlada trend tih malih, butik festivala, na kojima je broj posjetilaca ograničen, pa nema gužve; naglasak je na tome da se ljudi i čuju i vide i uživaju, reklo bi se ništa neobično. Vlada jedna pomalo Instagramična opuštenost i ležernost njenih posjetilaca najrazličitijih generacija koji u nekom prelijepom prirodnom ambijentu, uživaju u muzici sjajnih izvođača, uz atmosferu koja podsjeća na okupljanje prijatelja i rodbine (ali one koju volite). Naravno, ta vrsta ekskluziviteta, dobrog provoda bez buke i prašine, često podrazumijeva i nešto skuplju varijantu svega što je za taj provod vezano. Ali sigurno da sve to vrijedi.
Zato me je beskrajno obradovala činjenica kad sam prije par godina otkrila da i na ovim našim prostorima postoji nešto slično, prvo preko fotografija i snimaka prijatelja i brojnih preporuka, a onda i lično. Čak sam čula i čuvenog Ramba Amadeusa koji se u svom stilu ibretio jer je “sve picnuto k’o da smo u Austriji”, dok je Darko Rundek poželio ostat tu i živjet. I nije samo stvar provoda, mog i meni sličnih, nego i načina na koju je neko od tih mladih ljudi, cijelu priču postavio i održao.
Mountain Music Fest ili MMF, festival je koji se već deset godina održava na Divčibarama, a koji u svojoj srži nosi poruku: dođi takav kakav jesi. Sa djetetom. Sa psom. Sa partnerom. Ili sam. I svi ste dobrodošli. Pod uslovom da shvatate da smo svi u gostima prirodi i planini, a da se, opet, svi domaćinski ponašamo jedni prema drugima.
Umjesto da roditeljima sugeriše da angažuju tetku, baku ili žrtvuju jedan vikend radi “mira u kući”, ovaj festival ih zove sve zajedno, uključujući i četvoronožne članove porodice. I vjerovali ili ne, svi taj poziv rado prihvataju.
Zbog svega onoga što nudi MMF je toliko poseban, tih a prepoznatljiv u ovom šarenilu kulturnih i muzičkih događanja oko nas. Koliko znam, festival je nekoliko puta mijenjao lokaciju u okviru samih Divčibara. Ove godine se seli još dublje u šumu – bliže centru, a opet zagrljen borovima. Festival ima i kamp, u kojem su mnoga gradska djeca prvi put otkrila šta znači spavati pod zvjezdama.
Šarene zone za djecu i brojne radionice, koje nisu samo „za djecu“. To su mali svjetovi u kojima nastaju kućice iz mašte, bajke od reciklaže, orijentiring avanture i prvi (ili ponovno pronađeni) trenuci povjerenja. Neki roditelji tamo prvi put puste dijete da se “samo izgubi“ stotinjak metara dalje. S osmijehom. I vodičem. I suzom – naravno u roditeljskim očima. A onda odu na čas plesa, tipa Cuva vibes ili na jogu i napune dušu.
Naročito su mi idilične i zabavne te scene sa jutarnje joge u šumi, u kojima rado učestvuju i oni koji se vidno tu nalaze prvi put. Ne znam kako zvuči kad se opiše, ali uživo zaista djeluje spontano, nepretenciozno, valjda što je toliko šarenoliko, uz ljubimce koji se motaju oko nogu, djecu koja malo crtaju, malo gledaju šta mama radi.
Mladi znaju šta valja, stariji samo treba da slijede
Naravno, i ovdje je muzika srce festivala, iako se ne dolazi presudno zbog imena izvođača. Mislila sam da nema više regionalnog izvođača koji već nije bio, ali eto ima. Letu štuke, na primjer. Oni sviraju ove godine. U kasno popodne, uz zalazak sunca. Mislim da nikad ranije nisu odsvirali neki koncert. Ali baš zato jedva čekam Mjesto za dvoje što ljube se…u sumrak, u šumi, uživo. Koja romantika, zar ne? Pa Nipplepeople. Pa imena koja valja zapamtiti, mlađi kažu da kidaju: Vizelj, Nemanja, Black Coffee Kollektive.
Svaki put zavolim neko novo ime, baš tu, slušajući ga uživo. Ne znam da li je to do nas, analogne rase, što rekoše Čutura i Predin, ili je energija živog susreta ono što nikad ništa zamijent ne može…
Kino u šumi i oaza bez plastike
Saznala sam da će ove godine imati i prve ikada održane filmske projekcije na Divčibarama, pod zvjezdama, međ borovima. Vrlo blizu jednog sokaka koji nosi ime po čuvenom Žiki Pavloviću, koji je Divčibare pretvorio u svoj dom, bježeći prema sopstvenim riječima, od histerije Beograda. Sigurno će biti i neki od njegovih filmova, simbolika je divna.
Na MMF priča o očuvanjuju prirode nije ukras niti marketinška fora. To se stvarno živi, primjenjuje. I meni lično je to jaaaaaako važno. Sortira se smeće, nema plastike, bar ne one jednokratne. Ljudi donose svoje festivalske čaše od prethodnih godina ili kupuju nove, voda se ne kupuje, već puni na nekoliko mjesta iz postavljenih cisterni i sve je drugačije, lijepo, sa stvarnim akcijama, neobičnim. A opet sve miriše i liči na neka prošla sretnija vremena.
Klinci hodaju naokolo i nose prazne limenke da zamijene za novo besplatno piće, džepova punih čepova, od kojih prave kućice za insekte. Električni fanki autobusi besplatno cirkulišu po Divčibarama, mada mnogi biraju hodanje. Nije pretjerivao u svojoj umjetničkoj oduševljenosti dobri Rambo s onim doživljajem, meni čak i na više nego skockanu Skandinaviju neke scene zaliče.
Za koga je MMF?
Za sve nas koji nismo zaboravili da je festival mjesto susreta, a ne dokazivanja u izdržljivosti i duše i tijela. Za mame koje žele da plešu. Tate koje vole da pjevaju. Za djecu koja prvi put vide šišarku. I za sve njih skupa, možda prvi put zajedno na nekom koncertu. A što se uvijek, uvijek pamti zauvijek.
Ono što MMF čini posebnim nisu samo program, lokacija, već i atmosfera. Ljudi tu ne smetaju jedni drugima. Naprotiv. Svojim sam ušima slušala i očima gledala kako mladi parovi, još u onoj prvoj, mekanoj zaljubljenosti, gledaju u neke lijepe, nešto starije verzije sebe, s djetetom u naručju, dok jedno drugom tiho pjevaju Pustiću mozak na pašnjak… o šta bih da mi srca nije… Sigurna sam da su poslije toga bili bar korak bliže zajedničkom i porodičnom životu.
Važno je da napomenem još jednu divnu stvar. Nešto što sam tek iz nekog drugog, trećeg dolaska osvjestila. I baš mi se sviđa. Nema VIPa. Onih koji imaju neke posebne narukvice, statuse i prolaze, terase sa kojih se bolje vidi i te neke druge, ne znam kakve privilegije. Svi smo podjednako važni. I ne znam da li je zbog toga ili čitave atmosfere, ali nema ni nervoze. Ni mrkih pogleda.
I ništa od svega pobrojanog nije “ekskluziva” koja se papreno plaća, poput onih u svijetu. Dostupno je. Po mjeri ljudi koji još uvijek znaju da prepoznaju šta je važno u vremenu u kojem se sve mjeri profitom.
E da, program počinje u podne i završava u ponoć. Jer, i šuma i djeca, a i roditelji moraju da odmore. Za novi festivalski dan. U kojem je opet moguće biti i roditelj i zaljubljenik u muziku, i odgovoran i razigran. Važno je samo da poneseš patike za ples. I neki džemperak – ipak je planina.
Prvi vikend avgusta, Divčibare i MMF. Najiskrenija, ljudska preporuka. Ako se mi od 40+ još smatramo mjerodavnim za preporučit bilo šta što se provod zove.
