Za sve mame koje paze na sve osim na sebe…
Tokom poslednje decenije, tehnologija je uznapredovala do neverovatnih razmera i nivo čovekove zavisnosti od tehnologije je progresivno narastao zajedno sa tim razvojem.
Postoji ta urbana legenda o ljudima (uglavnom ženama) koje kažu da ih boli glava umjesto da kažu ne svom partneru. E, pa nismo jedini, životinje rade to isto.
Zaista ne želimo da generalizujemo niti da upotrijebimo onu novu izvedenicu „žena je ženi vučica“, ali ne možemo, a da ne primjetimo kako smo uvijek spremne da osudimo druge žene zbog načina na koji vaspitavaju djecu, vrijednosti koje gaje ili zbog nečege trećeg. To je otišlo toliko daleko da podjela na majke i nemajke nikad nije bila izraženija.
U posljednje vrijeme izgleda da hara prava epidemija negativnog pogleda na ljudsko tijelo, slike koje ljudi imaju prema sebi ili prema drugima.
Debela sam.
U životu svake žene dođe taj period kada gotovo svaki vikend bude ispunjen događajima poput babina, djevojačkih večeri ili vjenčanja. One kojima svadbena zvona nisu ni na pameti mogu se osjećati zapostavljeno jer društvo ne prepoznaje “dostignuća” koja ne uključuju širenje porodice i bijelu haljinu.
Često volimo reći kako su žene u stanju da urade apsolutno sve samo ako to žele. Dokaz tome je i Cynthia Arnold iz Montane, majka koja je istrčala maraton gurajući kolica u kojima je sjedilo njeno troje djece od šest, četiri i jednu godinu.
Sluškinjina priča je serija u kojoj se radnja odvija u distopijskom svijetu gdje su žene potčinjene, nemaju pravo glasa, ne smiju čitati i jedina svrha im je rađanje djece. Jedna riječa koja opisuje ovu seriju je MUČNO.
Tek u nekoliko posljednjih godina borci i borkinje za ljudska prava su uspjeli da probude svijest ljudi pa da se konačno shvati koliko je rodno ravnopravan jezik važan. Tačnije, da svako zanimanje izgovaramo u muškom i ženskom rodu.
