Jutros me umjesto crnog čaja razbudila vijest o Miroslavu Miki Aleksiću koji je u svojoj školi glume sustavno i promišljeno godinama silovao maloljetne djevojčice i djevojke.
Prije nego krenete čitati ono što ću napisati, moram napomenuti da se radi o motivacijskom tekstu.
Prije nekoliko godina shvatila sam da se na mom popisu omiljenih fotografa nalaze samo muškarci. Zanimalo me što je sa ženama.
Život je proces. Izgrađujemo se svakoga dana sve više.
Dobila sam nevjerojatnu želju za riječima. Htjela bih povezati riječi koje se možda ni ne mogu vezati. Htjela bih ispričati priču koja možda nikada neće biti shvaćena.
Proljeće nikada nije bilo moje godišnje doba.
Jučer sam s prijateljem govorila o tome koliko ljudi pristaje na malo. Ljudi pristaju na puno manje od onoga što zaslužuju.
Danas sam dobila komentar da se najnovijom kolumnom pokušavam dodvoravati ljudima koji me čitaju i da sam potpuno promašila temu. Poštujem svakog svog čitatelja, no moram vam svima reći da iako me čitate, vi me ipak ne znate.
Nedavno sam razmišljala o tome koliko vrijeme leti. Dani mi prolaze nevjerojatno brzo. Nekada imam osjećaj da ništa ne stižem. Zatrpala sam se riječima i pisanjem.
Još od tinejdžerske dobi susretala sam se s ogorčenim ljudima koji su imali potrebu prozivati me zbog izgleda, zbog odjeće koju sam nosila, zbog šminke, zbog frizura koje nisu frizure za djevojke.
