Konstantin Simonov je napisao pesmu “Čekaj me” 1941. godine.
Ta pesma prevedena je na 35 jezika i do današnjeg dana se smatra jednom od najlepših ruskih poema.
Tražim osmijeh tvoj
da mi dušu liječi
i oko tvoje da zatreperi
kad prođem sokakom tim.
U tišini noćne sete, negde u daljini, nakon guste šume i one velike planine, u dolini Zmijanja, ležim na travi.
Iako je anksioznost cena koju plaćamo za veliki i plemeniti mozak koji posedujemo kao vrsta…
I iako je svakako jedna od najneprijatnijih emocija koju možemo osetiti…
Roditelji vole da se prisjećaju dobrih starih vremena.
E, vala, baš mrzim kada u sopstvenoj torbi ne mogu da pronađem jednu malu sitnicu kao što je šibica!
Znam da ću da zvučim matoro, to je možda što i jesam, fizički, ali razmišljao sam pre neki da koliko mi stvari fali koje sam radio kao klinac, a sad ne radim. Mislim, neke mogu i dalje, tipa da kradem…
Podignem lice ka nebu. I posljednji zračak sunca koji se borio da probije guste oblake nestao je. Prva kap kiše nagovještavala je još jedan sumoran, kišoviti dan. Za nekoga ko se ovdje rodio možda i nije neobično ali ja… Ja…
Nakon objavljenog teksta o mom povratku u Srbiju iz Kanade, “malo” sam prostudirala komentare i reakcije koje je tekst izazvao. Nisam mogla da se otmem ideji da se ne zapitam, gde se ja to vraćam? Sibir, Sirija, Somalija ili Sahara,…
Sedele smo te julske večeri, tako poluopijane pokušavajući da utešimo prijateljicu pred razvodom. Ona je bila ljuta, povređena, razočarana. Bila je spremna da sruši sve za sobom svojim povređenim egom. Sa srcem i ljubavlju to nije imalo nikakve veze.
