„Gdje ti puno obećaju, malu torbu ponesi“ , jer „Dobar i budala su braća“.
Čovjek je društveno stvorenje – lakomisleno, naivno, a baš ga to društvo takvim čini. Čini da poželiš da nisi u društvu, da si sasvim sam, na koncu – da uopće ne postojiš.
Slatkorječivost mami, odmanjuje, dominira nad vlastitim, za tebe ispravnim razmišljanjem. Ono te navodi da sve svoje postupke podvrgneš sumnji. Mora da ti griješiš, netko drugi ipak bolje zna. Smatraš da nisi ti upravu, jer želiš drugačije, i bez pogovora pratiš šta ti drugi nalaže. Jer si povjerovala da je drugačije suprotno od ispravno. Zapitaj se; kako to da ti svoje mišljenje nikome ne namećeš, i još važnije – zašto ptihvaćaš tuđe naredbe?
To je odmana, nije pomoć – zato ne vjeruj.
I društvo ti ne valja, kao nisu za tebe, šta ćeš s njima, otkači ih. Pa svačiji postupak stavljaš pod lupu, krivo tumačiš banalne stvari. Dok ti slatkorječivi prijatelj traži mane svima, a tebe u zvijezde zakiva, jer zna tako ćeš prije povjerovati. „Pazi da te ne iskvare“ – oni s kojim se on počinje družiti kad ti prestaneš. I nećeš moći to prijateljstvo ponovno izgraditi, jer prijatejstvo se gradi kao most – zbog svoje lakomislenosti u početku se ti nisi trudila, a u međuvremenu je tvoje mjesto, koje si nesvjesno napustila, zamjenjeno. A zamjenio te upravo tvoj Slatkorječivi prijatelj. S maskom, koja kad pada vuče za sobom i tvoja prijateljstva.
Tek tada ćeš shvatiti da je to manipulacija, upakovana kao savjet. Tom savjetu si vjerovala.
Savjetuje te i da izgled promijeniš, pogotovo kosu, a i odjeća ti je pomalo čudna, ‘ko to još nosi? Ne misli Slatkorječivi kako se osjećaš, ni koliko prečiš stvari od nove odjeće imaš. To nerazumjevanje i bezosjećajnost pravdaš kao surovu istinu. Jer ipak vjeruješ svom prijatelju, iako je manje slatkorječiv, al je sad već jedini prijatelj. Već si sebi umislila probleme i komplekse, od kojih većina i ne postoji, ali ih ti vidiš zahvaljujući savjetu Slatkorječivog. Sve vidiš, samo ne vidiš samopouzdanje nigdje.
I ne izlaziš na svoja omiljena mjesta, nego u neke lijeve kafiće, od kojih su neki poluprazni, a drugi puni pjanih, drogiranih danguba. To su cool mjesta, kako kaže Slatkorječivi, tamo gdje ti izaziš je dosadno, bezveze, i ne predlaži više!
Ionako ćeš za neko vrijeme tu sresti Slatkorječivog, s novim društvom. Gle čuda to je tvoje društvo koje si zbog njega napustila. Jer si vjerovala.
Prijatelja drži blizu, neprijatelja još bliže – a što kada ne prepoznaješ razliku? Teško je prepoznati ljubomoru u lažnom sjaju prijateljevih očiju. Zvara se čovjek u trenutku slabosti i oda se tom blaženom osjećaju prihvaćenosti, pa povjeri i najdublje tajne, ne razmišljajući da je povjerenje mač s dvi oštrice. I tek sad suze isperu oči, tek onda jasno vidiš da si slijepo vjerovala, shvatiš da je kasno. Da si vrijeme protaćila, prijatelje iznevjerila, sebe izgubila.
Vjerovala si pa postala igračka kojom se upravlja.
Vjerovala si pa dozvolila da se tobom upravlja.
Vjerovala si pa se nisi ni pobunila.
A nisi ni prijetila, jer si vjerovala.
