Zbirka crteža i animacija nastala u posljednjih pet godina, svoj put je našla i do Muzeja savremene umjetnosti u Banjaluci. Autor Miodrag Manojlović zabilježio je trenutke koji nam svakodnevno izmiču, ostavljajući prostora za eksperiment, dekonstrukciju i rekonstrukciju, koja je ostavila mogućnost slobodne interpretacije svakom od nas ponaosob. Sam naziv gustina odnosi se na svu gustinu vremena i emocija potrošenih na stvaranje ove izložbe, čija će postavka trajati do devetog decembra.
U razgovoru sa autorom dobili smo univerzalni savjet svima koji su došli, ali će tek i doći na ovu izložbu. “Ova izložba je apstraktna do one mjere do koje vi možete mentalno doživjeti ove stilove. Poručujem svima da uključe maštu i emociju i pokupe samo čistu emociju koja proizilazi iz toga, a prvi utisci trebaju biti nepreforsirani i spontani”. Priznao je kako mu je najveći izazov raditi na svom terenu, odnosno Banjaluci gdje je i završio Akademiju umjetnosti, smjer slikarstvo. Međutim, bila je to ona zdrava doza sreće i straha, jer pred ljudima koji vas najviše vole obično imate i želju da budete najbolja verzija sebe.
Gustina slojeva ove izložbe je takva da prilikom posmatranja svakog od eksponata, ali i crteža i animacija možete osjetiti zbijene atome sreće, predanosti i umijeća. Svaki dio može biti izdvojen i kao posebna cjelina, ali upravo u ovom prostoru uspjeva da čovjeka stavi u poziciju da nije siguran kuda da se okrene, jer su prolazi sasvim mali između svih ideja i sadržaja. Vješto ukomponovanim crnim zavjesama ograđuju se pojedini dijelovi i prostorije izložbe, kako bi i sami posjetitelji mogli doživjeti smisao otkrivanja dijela sebe u umjetnosti. Ulaskom u novu dimenziju, drugačiji prostor i posmatranjem stotinama izraza lica rasparčanih u kadrove usana i gestikulacije na centralnom zidu.
Crna boja i kao osnova crteža, ali i animacija, koje oživljavaju pred našim očima na velikim platnima koja se poput lifta otvaraju i pozivaju sve da naprave korak bliže i uđu u prostranstva grafike. Maleni propeler na zidu asocira na promjene, kretanje, ali i pokret, rast i razvoj umjetnosti koja nikada ne miruje. Tek kada se približimo bliže uviđamo da je i on sačinjen od ljudskih ekspresija lica, koja daju sasvim drugu dimenziju shvatanja istog. Merdevine u obliku potkovice izazivaju sa svojim simbolizmom, ali istovremeno i sa svojom sjenom na zidu, jer čine se ispravnijima u obrisu na zidu, nego uživo. A opet, mogu predstavljati uspon, sreću, ali i težinu penjanja ka vrhu kojeg nema.
Sanjar kao jedan od najupečatljivijih crteža postavlja mnoštvo pitanja i daje slobodan prostor za tumačenje u gustini doživljaja kompletne izložbe. Je li njegovo uporište u kući, domu koji ga podržava i ohrabruje i može li sanjati dovoljno od svojih laži, koje mu se uvlače u Pinokijevski nos, koji pod oštrim uglovima baca sjenu na ambicije? Sanjar je iz daljine tek nalik na našiljenu olovku koja spava, a čeka na ostvarenje snova kroz neke nove crteže i crtanja.
Sasvim iznenadno i drugačije, na jednom zidu su boje. Gusti slojevi jarkih boja deformisanih lica, dijelova, apstrakcija. Čepova flaša koji se smiju i ključaonica kroz koje se vidi svijet. A u poređenju sa ostalim crtežima veoma minijaturni. Je li to simbol minimalizma boja i izražaja u crno bijelom svijetu ili je samo akcentovan dio stvaralaštva? Ne postoji odgovor, jer u zavisnosti od toga kojom stranom krenete obilaziti muzej, doživljaj može biti drastično drugačiji.
Sanjar je iz daljine tek nalik na našiljenu olovku koja spava, a čeka na ostvarenje snova kroz neke nove crteže i crtanja.
S lijeve strane boje, sa desne veliki crteži Sanjara, lica, crno bijelih gustina i crnih zavjesa koje vode do stotina izraza usana na papiru. Veoma zanimljivo je uočiti da u četiri reda desetina sličnih, u konačnici nedostaje jedan. Vidno izostavljen, ali ostavljen kao slobodan prostor da u gustini emociju pronađete i jedan maleni dio sebe, koji ostaje prazan.
