Da li vas je nekad obuzelo „ne mogu da se sastavim“ osećanje?
Ili se sa slučajnim prolaznikom „prepoznate očima“?
Evo zašto želim da budem iskrena u vezi sa tim kako se osjećam.
Svi žele da budu srećni: knjige o samopomoći su prepune savjeta o tome kako da se prestanemo brinuti, kako da budemo što srećniji, kako da uklonimo negativne misli; šefovi žele da vide nasmijani entuzijazam na radnom mjestu; a jedini ispravan odgovor na vječno pitanje „kako si?“ postaje ushićeno „sjajno!“.
Borba sa emocijama jedna je od najtežih i najdužih – traje gotovo čitavog života, kod nekih ljudi svakog dana.
Nekada ih treba gušiti, nekad treba ćutati, smiriti se i onda kada bismo najradije pukli, samo da bismo sačuvali lepe odnose ili harmoniju u kući.
Ali, zapravo, ono što bi nam efikasnije očuvalo odnose jeste da se otvorimo i kažemo šta mislimo.
Svi mi vrlo dobro znamo kakve to sve emocije postoje i kako je to kad smo srećni, tužni, ljuti… Ali znamo li i zašto je to tako, te koja je poenta emocija?
Ima već nekoliko mjeseci kako sam shvatila da je ovaj svijet postao svijet grubih. Guramo jedni druge. Dičimo se svojom bezosjećajnošću kao da je najsjajnija medalja. Sa ponosom ističemo kako baš ništa ne osjećamo. Ne milujemo i ne grlimo. Ne…
Toliko je istraživanja obavljeno na temu ljubavi, zaljubljenosti, emocionalne (ne)zrelosti, da se čini da se o tome nema ništa više reći. Ali, iako se znanost odavno “umiješala” u emocije muškarca i žene, još ne postoji jedinstven recept kako prepoznati ljubav, biti siguran da je prava, kako je sačuvati…
Ko ste vi? Znate li?
Većina nas ima omiljeni emodži. Dva? Ok, onda barem listu istih koje najčešće koristimo. Jer, kome se još da toliko kuckati kada jedan emodži vrijedi barem desetak riječi.
U najemotivnijem periodu godine, možda vam najmanje treba nešto što će vam natjerati suze na oči, a možda vam je upravo to i neophodno.
