Ima već nekoliko mjeseci kako sam shvatila da je ovaj svijet postao svijet grubih. Guramo jedni druge. Dičimo se svojom bezosjećajnošću kao da je najsjajnija medalja. Sa ponosom ističemo kako baš ništa ne osjećamo. Ne milujemo i ne grlimo. Ne…
Toliko je istraživanja obavljeno na temu ljubavi, zaljubljenosti, emocionalne (ne)zrelosti, da se čini da se o tome nema ništa više reći. Ali, iako se znanost odavno “umiješala” u emocije muškarca i žene, još ne postoji jedinstven recept kako prepoznati ljubav, biti siguran da je prava, kako je sačuvati…
Ko ste vi? Znate li?
Većina nas ima omiljeni emodži. Dva? Ok, onda barem listu istih koje najčešće koristimo. Jer, kome se još da toliko kuckati kada jedan emodži vrijedi barem desetak riječi.
U najemotivnijem periodu godine, možda vam najmanje treba nešto što će vam natjerati suze na oči, a možda vam je upravo to i neophodno.
Od glave do pete su ga odjenuli u tonove plave boje, valjda zato što ne žele da ga netko zabunom zamjeni za curicu.
Došla sam joj konačno. Nakon što sam ju izbjegavala nekoliko mjeseci jer sam znala da će se ljutiti na mene, ali došla sam.
Osnove života, i meni i vama su nametnuli neki drugi.
“Znam da nekad loše da utičem na druge, ali poslednja stvar koja mi treba je da mi neko nalepi etiketu i kaže da je to sve u mojoj glavi.”
Ne znam kako drugi ljudi na svadbama, ali još se nismo ni triput cunuli na ulazu sa mladencima, a moj mozak već đuska brzinom iz pesme Ivana Gavrilovića.
