Većina nas ima omiljeni emodži. Dva? Ok, onda barem listu istih koje najčešće koristimo. Jer, kome se još da toliko kuckati kada jedan emodži vrijedi barem desetak riječi.
U najemotivnijem periodu godine, možda vam najmanje treba nešto što će vam natjerati suze na oči, a možda vam je upravo to i neophodno.
Od glave do pete su ga odjenuli u tonove plave boje, valjda zato što ne žele da ga netko zabunom zamjeni za curicu.
Došla sam joj konačno. Nakon što sam ju izbjegavala nekoliko mjeseci jer sam znala da će se ljutiti na mene, ali došla sam.
Osnove života, i meni i vama su nametnuli neki drugi.
“Znam da nekad loše da utičem na druge, ali poslednja stvar koja mi treba je da mi neko nalepi etiketu i kaže da je to sve u mojoj glavi.”
Ne znam kako drugi ljudi na svadbama, ali još se nismo ni triput cunuli na ulazu sa mladencima, a moj mozak već đuska brzinom iz pesme Ivana Gavrilovića.
Druga strana anksioznosti je čista. Besprijekorna i bez ijedne mrlje. Kao savršena slika iz nekog magazina. Sa uglancanim radnim površinama. Sjajnim podovima. Gdje je sve složeno baš tamo gdje treba biti.
Tri mjeseca. Toliko je prošlo otkako sam se vratila s Kube.
Svaka prvorotka prati sledeći scenario: prisustvuje časovima za trudnice, satima proučava metode za kontrolu bola tokom porođaja, čita svu moguću literaturu vezanu za sam čin porođaja, gleda porođajne videe raznih žena na youtube-u, lista dobre i loše efekte medikamenata koji se daju pre, tokom i nakon porođaja.
