Gura mamu u invalidskim kolicima do kreveta broj četiri.
Šlogirana je, ali on razaznaje njene reči.
Šifrovana odanost.
Stajala sam u redu za kasu sa bebom na sebi u kenguru, dvogodišnjakom u kolicima i troje starije djece koja su mi se vrzmala oko nogu. Slušali smo pištanje kako je kasirka skenirala koji proizvod i usputno čavrljali.
– Ovo je sve u redu… Imate originale… Potvrda je tu, uplatnice su tu, sve je tu… – rekla je, ne podižući pogled sa spisa. – Ništa… navratite za dva-tri dana i ponesite ličnu kartu.
Negdje između ljubavne i smrtne postelje, zamišljala sam tvoje tijelo koje me liječi.
Ne znači ništa
To što sam te pogledala
Drugačije od drugih
Ni to što sam ti prišla
Drugačije od drugih.
Na slavi kod bake u selu moja ćerka joj je postavljala zanimljivija pitanja nego što sam se ja ikada setila da postavim.
Evo njene verzije “pešačila sam 4km kroz sneg do škole”. Sva sreća što je Mačva ravna, ali sve druge stvari mi deluju tragičnije od tog pešačenja.
Ova žena je objavila post na Tviteru o novom momku svoje majke i time inspirisala čitavu raspravu o drugoj ljubavi.
U razgovoru za prvi podkast na portalu Nove ekonomije, psiholog Dušan Jurić je govorio o depresiji, anksioznosti i terapiji medikamentima, ali i značaju terapije razgovorom.
“Je li stvarno, ali stvarno ovaj svijet došao dotle da se odričemo djece i roditeljskih prava jer nam klinci nisu – instagramični, i remete idilu?”, pita se Nikolina Nakić u objavi o porodici koja je prvo usvojila autističnog dječaka, a zatim ga se nakon nekog vremena odlučila odreći jer se nije ‘uklapao’.
Kako misliš, ne postoji moja druga polovina?
Lijepo. Ne postoji.
