Drugari, moramo razgovarati. Imam pitanje koje moram svima da vam postavim.
Kako deci objasniti da raditi ne znači uskraćivanje ljubavi i vremena posvećenih njima? Evo kako je to na inteligentan i nežan način objasnila jedna mama.
Mislila sam ovaj tekst nasloviti „Balkanski odgoj i neodgoj“, ali sam se onda sjetila da već imam 28, a nisam nikog ni rodila ni odgojila.
Dubravka Macanović iz Banjaluke već mjesecima se bori sa karcinomom pluća. Biološka terapija koju prima svake tri nedjelje je veoma skupa, jer košta oko 8 hiljada evra.
Kada nas ljudi pitaju za motive dolaska u Australiju, uvek kažemo i to i najiskrenije mislimo da su to – deca.
Kao dete, mislila sam da imam najstrožiju mamu. Nije mi dozvoljavala da imam momka do šesnaeste godine, nismo mogli da spavamo kod drugarica i morala sam da budem kući u 10 sati.
Postala je usamljena, iako je bila gost kod mnogih, postala je jedna blijeda sjena sebe kakva je nekada bila, bila je sve samo ne ODLIČNA.
Uvijek je bilo zbog nekog.
Ili nečeg.
I uvijek sam vjerovala da radim dobru stvar
Ljubav ti je kao zvijezde na nebu, pahulje, dlanovi rasuti širom svijeta, kao plodovi utrobe školjke bisernice – nikada nećeš naći dvije iste.
Tebi koja si me devet meseci nosila ispod srca. Tebi koja si me rodila i sama mi dala ime, da ga ni po kome ne nosim i da mi ga svi ne biraju, da budem svoja.
