Iz perspektive žene koja je prošla “uzet ću ti djecu” ucjenu i svu divotu upoznavanja naših institucija izvana i iznutra, a zatim tu istu djecu na kraju digla pretežno sama – ljudski, emotivno i financijski i htjela bih kratko reći kako sam ja sebi objasnila tu situaciju i kako sam našla mir.
U kazan za destilaciju stavila sam svoje priče ,, priče drugih obitelji, knjige i istraživanja, terapije grupne i individualne, praksu obiteljskih konstelacija, ženske studije i teološku studije i evo esencija kojom sam izliječila čuđenje i osnažila se – jer znanje je moć.
Kako čovjek koji “voli” svoju djecu može napraviti pakao majci, svetitit se i prijetiti, uzimajući djetetu i od majke i od oca – nježnosti, ljubavi, zaštite, a zatim ne plaćati alimentaciju ili plaćati minimum minimuma, kako može uskratiti svojoj vlastitoj djeci ne samo kakav-takav sklad nego često i hranu, odjeću i druge potrebe, čak i kad su financijski za to bili u mogućnosti?
Kako čovjek može pobrkati osvetu majci svoje djece s ljubavlju za djecu?
Kako uopće mogu mučiti djecu?
Mogu.
Ne samo da mogu – nego moraju.
Jer ljudi nisu punoj kontroli svojih postupaka – nije moj ili vaš bivši suprug nužno svoje odluke donio sam. Odluke su donešene kombinacijom odgoja, gledanja situacije doma, ali i traumama, kulturalnim kodovima i iskustvima njihovih predaka. Kultura se manifestira kroz ljude.
Muškarci naših krajeva su žrtve patrijarhata.
Kao i sve žrtve – neki ozdrave i nađu snagu za dobro.
Neki polude i nastave širiti nasilje dalje.
Ovdje govorimo o potonjima.
Puno je muškaraca našlo put do srca, suosjećajnosti i slike muškarca koji je zaštitnik, partner i čovjek – i to ne samo u naše doba.
Takvih je muškaraca bilo uvijek. Kao što je bilo i žena koje su se znale zauzeti za sebe, bez gorke težine pasivne-agresije, kažnjavanja obitelji depresijama, migrenama i toksičnim kvocanjem.
Nažalost, puno je previše toksične muževnosti i ženstvenosti na pozadini otrovnog supstrata pervertiziranog patrijarhata, ali i naše lokalne bolne povijesti ratova, ratovanja i sakaćenja muškaraca nikad liječenim PTSP-ovima.
Tko je pitao vašeg i mog pradjedu ima li PTSP i treba li pomoć sa noćnim morama i unutarnjim konfliktima? Liječio se rakijom i tučnjavom, da ispusti unutarnji pritisak. Kako je on odgojio svog sina, a njegov sin svog sina? Loše. Eto kako. Jer čime da ga odgoji ako je sam potrgao i uništen?
Puno muškaraca i muške kulture i danas je bazirano na patrijarhalnom konceptu muškarca čija se snaga poistovjećuje s bezosjećajnošću, hrabrost s agresivnošću, a koncept ljubavi se brka s posesivnošću i ljubomorom. Nije to čudno.
Na muškarca se nametnula slika da je odgovoran za cijelu obitelj, da mora biti pametan i najpametniji – imati zadnju riječ je i teret, ne samo pravo; zatim ga se upregnulo da ratuje i vojuje, da svojim mesom brani obitelj, zemlju ili nekog slučajnog vladara.
Da svoju vrijednost dokazuje stjecanjem pozicije s koje mu je dostupan novac i moć. Siromašan ili nježan muškarac je živio jezu i užas u balkanskom ambijentu. Zato su gradili oklope i skrivali se iza surovosti.
Naše su zemlje puno previše ratovale, a Vojna je Krajina bila uzgajivačnica plaćenih vojnika koji su ratovali za novce i da dobiju imanje. Iz nevolje i siromaštva, ne hira. Imali smo i svoje višestoljetno krvarenje s Turcima. Nadirao je ovdje na naše muške pretke tko je stigao, tražeći da budu surovi, da im duša ogrezne kao ona tvrda koža na stopalima, gruba kao rašpa.
Takvi su muškarci morali ukinuti dušu. Slabost, dvojba, emotivnost, suosjećanje, razgovor ne idu dobro uz vojnu službu, ali ni teret patrijarhata i prvotnosti, ideje da moraš uvijek biti jak najjači, pametan i najpametniji, rodonačelnik i vođa. To je teret prevelik za čovjeka pod kojim su mnogi naši očevi, djedovi, pradjedovi pali u alkohol, bolesti, narcizam, nasilnost, depresije ili bili šikanirani kao slabiće ako nisu bili surovi i grubi.
Patrijarhalni muškarac je kao vampir kojem je ugriz ubio srce – pa nema zdravi osjećaj ljubavi i sposobnost da prihvati svoj gubitak – žena ga nije više htjela, nije mogla s njim. Zdrava osoba prihvati da eto netko te ne voli ili da si sam pridonio da je osoba otišla. Patrijarhat polaže pravo na ženu. Njezin odlazak je njemu udarac, slabost, on s time ne zna što bi.
Jer on gradi svoj identitet na ideji da ima moć. Ona radi što se od nje traži – to je pervertirana ideja odnosa. A ona otišla? On to ne može osjetiti srcem. On to osjeća kao povredu matriksa u kojem živi, kao izdaju. Kao povod za osvetu.
Pervertirani patrijarhat pravi život kao jednu predstavu u kojoj bi svi trebali neurotično igrati uloge – jer tu nema zdravlja, pa da ploviš niz realitet onoga što kaže supruga, što traži, s čime se slaže, kakva su ti, doista djeca – nego imaš kruti okov prisile, traume od rata, patrijarhata, grubosti muške sredine koja će ti krv popiti ako se ne uklopiš u macho kulturu i iz tog okvira ti reagiraš kao nasilnik, mučiš djecu i bivšu ženu.
Ne jer bi bih mučio njih osobno.
Nego jer su likovi koji štete slici koja ti treba da opravdaš svoje postojanje – da se činiš sebi pravi macho i da se sakriješ iza iluzije da imaš kontrolu nad ženom, djecom, nad drugima. Ili mučiš ženu iz traume – jer nemaš emotivni kapacitet da osjetiš, produktivno se ljutiš, žaluješ, tuguješ i na kraju prihvatiš realnost. Pa divljaš.
Macho manovi koji su se probijali kroz poslovne svjetove i izvojevali bitke u kojima ih se sluša, poštuje na onaj pokornički način, čiji identitet ovisi o egu, snazi, nacizmu, pokoravanju drugih naravno da ne može postaviti stvari suradnički sa bivšom ženom.
Čime?
Taj čovjek nema nego unutarnje resurse dominacije i bitke, osvete i nasilja.
Jezikom mnogih terapeuta s koijma sam pričala – nema kapacitet.
Kapacitet da osjećaš, prihvaćaš realnost, razumiješ svijet, skineš maske i osjećaš golim srcem, tijelom i dušom se gradi – odgojem, treningom. Isto kao što se za nasilje, natjecanje, agresiju, osvetu i prejebavanje u krugu macho muškaraca s ciljem da se uspostavi hijerarhija gradi kapacitet odgojem, treningom…
Kako su oblikovani, takvi jesu.
Žene kroz zadnjih pola stoljeća intenzivno pohađaju terapije, radionice, škole razvoja. Mi smo od onih nejakih žrtvi koje izbore prostor za odmor samo histerijom ili migrenom došle do cjelovitih žena koje znaju reći da i ne, prihvatiti puni raspon svojih osjećaja.
Oplakale smo rane svih generacija žena, otvorile ponore duše i priznale sva nasilja, sramote, poniženja, patnje svoje, svojih majki i baka. Uhvatile se ukoštac sa sramom, abortusima koje su naše pretkinje morale i koje nisu smjele raditi, nemilosrdnim očevima i obiteljskim nasiljima koje se moralo našminkati u sreću i obitelj.
A tek smo na početku, ima tu još posla.
Muškarci još uvijek pokušavaju zakriliti unutarnju bol prejebavanjem, nasiljem, osvetom i dominacijom, narcizmom, agresivnošću i maskom.
Između ostalim – i nad ženama i roditeljskom skrbi.
Jednostavno ne znaju drugačije. Ako si vojnik, sve ti je plijen; prijatelj ili neprijatelj. Dijete je ratni plijen u ratu protiv neprijateljske žene, odmetnutog dijela tvoje imperije.
A institucije? One su u vlasti tog istog patrijarhalnog mindseta kojem je razgovor, dogovor, ravnopravnost terra incognita.
Zdrav muškarac nije tema ove priče.
On je su-roditelj, partner, razveden ili u braku, svejedno.
Ovo je priča o muškarcima koji nisu zdravi – a nisu zdravi povijesno, kulturalno, odgojno i ustraju u tom svom ludilu, podržani još uvijek živim narativom o macho manovima, o snazi koja je zapravo agresija, ljubavi koja je zapravo ljubomora i posesivnost, a pravdi koju provode kao osvetu.
Neće ni biti zdravi dok psihoterapija ne postane obavezna kao osnovnoškolsko obrazovanje. I grupna i osobna. Što neće. Jer macho manovi koji drže pare radije krpaju ranjenu dušu skupim autima i odijelima, prestižnim lokacijama stanova i novijim modelima supruga koje će se uklopiti u njihovo očekivanje od žene, ukrasa, sluškinje, lika iz Čolićeve pjesme Kao moja mati.
A i kažu da se narcizam, snažna tendencija na tkivu patrijarhata, najteže liječi.
Sve dok ne vide sebe kao slobodne ljude da vole i osjećaju, ranjeni će muškarci biti ratnici, dominantni vođe – i djeca će im trebati kao ratni plijen.
I oni u tome ne vide ništa pogrešno jer nemaju čime vidjeti da je to pogrešno.
