Scena:
Pričam na telefon, ispred mene za stolom u kafani dvije žene i beba od možda 9-10 mjeseci.
Njih dvije pričaju, beba uzima telefon sa stola i baca (vidjeti gore koliko je stara).
Majka pobijesni, ošamari ga (?!) i odlaze iz kafane. Dok odlaze ona mu gleda obraz na kome se, svega mi, vide njeni prsti.
Nemam pravo da se petljam. Iako mi je prvi instinkt bio da zaštitim to dijete. Sve što sam mogla je da gospođi kažem nešto – ali šta bi od toga ispalo, sem rasprave koja ne bi vodila nikud.
Nemam pravo da mislim da je neko bolji ili lošiji roditelj. Imam i ja svijetlije i tamnije trenutke. Svako ima.
Nije mi svaki dan jednostavno odgovoriti na 47893 puta izgovoreno “Mama”, niti mi je jednostavno da ponovim svaki dan 13puta istu stvar (taman kad odustanem, usvoji je).
I bila sam sigurno, u ove 3.5 godine, bar 20 puta na rubu da dignem ruku na njenu malu guzicu.
Znate kako sam se svaki od tih 20 puta osjećala? NEMOĆNO.
Nije ona bila toliko kriva (ako oni tako maleni i mogu biti krivi), niti je situacija bila toliko strašna. Mene su izmorili dani, ljudi, problemi, umor. Ona je bila samo šlag na tortu.
Ali nemojte, molim vas, tući djecu.
O bebama da ne pričam.
Ne zna beba da taj telefon košta ni da nije za bacanje.
Ne zna dijete što ga tučete.
Samo ga boli.
Nije se rodio ko je tučom bilo šta riješio niti je batina iz raja izašla.
Nećete se vi čarobno bolje osjećati nakon što ga udarite, a ni dijete neće postati onakvo kakvo vi želite.
Kad ga tučete – vi ste nemoćni, a dijete? Možda je u prvom trenutku prestrašeno, ali vremenom, ako vam ta nesportska aktivnost pređe u naviku – strah će prerasti u inat.
Nas tata nije tukao. Dobila sam batine ukupno dva puta kad mi je život bio ugrožen. Jednom sam umalo pala s balkona u gomilu stakla, iako me je prehodno opomenuo 24 puta da se ne penjem. Još pamtim taj osjećaj i tatinu izgubljenost kad je shvatio da me udario. Imam 32 godine i još pamtim i kako sam se ja osjećala.
Nemojte, molim vas, tući djecu. Posebno ne bebe.
Izađite na balkon, sakrijte se u wc, udarite vrata, umijte se. Ne znam šta uradite, ali nemojte ih nasiljem učiti životu.
Mogu li vam oni vratiti? NE.
Mogu li razumjeti? NE.
I ne, nemojte mi reći da su djeca “danas nemoguća” i da ste “sve probali”.
Nisu djeca nemoguća, nego mi nemamo strpljenja.
Rasuta nam je pažnja.
Radimo kao konji, a zarađujemo kao pilići.
Vrijeme za sebe je postalo legenda koja se prepričava.
Djeca traže pažnju, a mi je imamo na grame.
Djeca testiraju granice, a mi nemamo više granice nervoze i nadrnditisa.
Djeca uče gledajući od nas.
Da li stvarno želimo da ih naučimo da se udaranjem rješavaju problemi?
Nemojte, molim vas, tući djecu.
To nije odgoj, to je vaša nemoć, a njihova trauma.
