Glas s minareta u predvečerje proljećnog dana odzvanja sudarajući se s oronulim fasadama.
“Hajd’, Boga ti, svrati s posla. Samo na pet minuta.”
“Nemoj me, mama, svega ti. Hem sam umorna, hem gladna.”
Dvogodišnji dečak u igri sa majkom u kojoj nju ujeda igračka ajkula ljutito izgovara-Sram te bilo, ajkulo!
Sjedile smo na hladnom betonu.
Nismo znale ništa o svijetu osim da se našim majkama ne može vjerovati.
Laste u gnijezda dolaze, hrabro, samouvjereno i spretno.
Znaju da će pronaći svoje utočište u uglu nekog balkona na periferiji grada ili u uglu krova starih napuštenih kuća.
„Da li sam ja robot???“ pitala sam danas svoju decu.
Navikli su se na čudna pitanja, te su se smejali.
Nadam se da im nikada neću reći da to pitanje – nije bilo šala.
Juče sam sa tribina u sportskoj sali gledala svoju ćerkicu, pet godina joj je i četiri meseca. Prvi trening školice sporta.
U novoj knjizi ‘’Power Moms’’, mame koje su na vrhu svojih karijera govore zašto je osjećaj krivice između posla i porodice zapravo samo uzaludno trošenje energije.
Danas je petak dan kada punim kadu do vrha i potapam u nju svoje ranjeno telo ne bi li na trenutak pod vodom zaboravilo da sam nažalost ja glava dodeljena da mu komanduje.
Ona zna da kaže GRLI.
I njene male ruke uspiju da me obgrle
