To su najbolje četiri riječi koje mi je suprug mogao reći u rađaoni.
U haotičnoj žurbi oko kretanja na porodični odmor, sela sam besna na suvozačevo mesto. Bila sam ljuta zato što nisam imala vremena da složim posuđe u mašinu za pranje.
Zato što smo kasnili sa polaskom.
Da li ćemo ikada dovoljno “porasti” da prihvatimo bez obilnijeg krvarenja rečenicu medicinske sestre sa precizno povučenim alajnerom, pred jutarnju vizitu:
I nemoj da mi brineš mama, jer ja sam tvoje čudo koje držiš u rukama, zato vjeruj.
Mama, rekla si mi da se zovem Đurđa.
Molim? Da mami bude dosadno s rođenim detetom? Ili detetu s mamom?
To je nedopustivo! Treba da bude veselo, zabavno i pozitivno!
Za dugotrajni efekat mladalačke kože, pisalo je na kutiji. Setila se reklame – žena od svojih trideset i kusur bila je zaštitno lice linije za zrelu kožu. Trideset i kusur nije zrelost, pomislila je.
Je li mi žao što sam bila loša majka kojoj djeca nikad nisu bila prva i jedina i vječna ljubav?
Nije. Ni Krešo nije moja najveća ljubav.
Najviše na svijetu volim svoga ljubavnika i mačku Pepicu. Moja djeca, to mi često kažu, najviše na svijetu vole mene. Da, imam krasnu djecu.
Prije nego što sam i ja dobila bebu, postporođajna depresija (PPD) je bilo samo nešto za šta sam čula.
Ništa nije snažnije od majke koja ostane sama.
Majke koja postaje otac, mama, savjetnik, doktorica, mehaničar, majstor, učiteljica i bankomat poljubaca ali i novca.
“Moja mama je imala niz zdravstvenih i psiholoških problema; patila je od nesanice, bila je sklona ljutnji, bijesu, uvijek bolešljiva, sve do jednog dana kada se sve promijenilo.
