Kada tata ode na 48 sati niko ne postavlja pitanje zašto je otišao.
Ne znam kako smo došli do stadijuma da na roditeljstvo gledamo kao na profesiju ili bar ozbiljnu disciplinu.
Dođem kući prije neki dan, a nakon što sam odvela dijete u školu, otišla na posao, radila, vratila se po njega pa ga iz škole odvela u Centar za podršku djeci sa poteškoćama gdje je on radio sa stručnim osobljem na postizanju funkcionalnih vještina, a ja nastavila sa svojim radom, potom sam ga nahranila, odvela na sat klavira u drugi dio grada, a sve dok sam u međuvremenu imala najmanje 50 telefonskih poziva, te sve to obavljala pješice vukući dijete za ruku, natovarena njegovim preteškim ruksakom čiju težinu ignorišem zbog težine misli u sopstvenoj glavi.
Mislila sam da smo spremi, ali uopšte nismo bili.
Ni blizu. Ni malo, ni jedan jedini trenutak.
Nekoliko desetina građana Vršca je protestovalo ispred Centra za socijalni rad i zgrade Osnovnog suda u tom gradu.
Prvo i najvažnije: Ne mrziš svoju djecu. Zapravo, toliko voliš svoju djecu da se svaki dan, iako možda patiš od blage želje za smrću (ili još gore, u mnogim slučajevima), natjeraš da ustaneš iz kreveta i izguraš to. Natjeraš se…
Poruka puna ljubavi.
Digla se velika buka oko tvita koji ćete pročitati u tekstu, a koji je delimično poslužio kao naslov.
I sa kojim se apsolutno slažem, ne ulazim u ono što piše u zakonu.
MAJKE mogu biti sjajne, ali nisu sve onakve kakve bi trebale biti.
Jedna 23-godišnja Malavijka preuzela je težak zadatak da odgaja 37 dece, od kojih većinu nije rodila. Svi oni trenutno žive u maloj kući, ali ona je pronašla genijalan način da ih sve smesti
