“Četrdesete su nove tridesete“, vrište naslovi posljednjih dana u mojoj glavi.
Stvarno se nadam da jesu jer sljedeći tjedan ulazim u posljednju godinu 30-ih i malo mi se, pardon my french, tresu gaće.
I volim te i sada kad sam te izgubila.
Izazvana pandemijom korona virusa, onlajn škola promenila je kurs obrazovanja kakvo poznajemo i otežala đački život.
Dođe noć. I padne mrak. I nema sunca.
I utiša se dan, nema galame i pojavi se mjesec.
Moj dido Ale, mamin otac je ostao bez oca kao dječak.
Pred njim su ga ubili nacisiti negdje kod Prijedora.
Dan danas, u svojim osamdesetima on ponavlja da je siroče.
Gledajući TV slučajno sam naletila na film Single Mom’s club – klub single/samohranih majki.
Pet što single, što samohranih majki u filmu se sprijatelje i jedna drugoj pomažu oko čuvanja djece i uopšteno se međusobno podržavaju.
Nervozna sam oko virusa korona.
Eto, rekla sam to.
Udruženje građana „DRIP“ od 30. Aprila do 01. maja će održati trodnevnu online radionicu “Mala škola dojenja”.
Voljela bih da sam ovo znala dok sam odrastala.
Ako je verovati sećanju, iz komada.
Dečijem pamćenju i svemu onome što sam slušala pa sklapala u celinu…bilo je teško.
